Čitanka 21. travanj 2020.

Bakanalije u ludnici

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

S guštom sam si napisala tekst o najnovijoj knjizi mladoga Siščanina Denisa Vidovića Normalni ljudi (urednik Siniša Matasović, izdavač Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture) Normalni ljudi, unutra i vani – Umjesto kave 19. travnja 2020. Koronska globalna zatvorenost dodala je romanu osobitu patinu, iako bih ga i bez nje preporučila za čitanje zbog izazovnih dvojbi tko je tu zapravo lud, oni unutra, navodno u lječilištu, ili oni koji su vani.

Denis se hranom i prehranom slasno već poigrao i u aforizmima napisavši, recimo:

Ja se ne ulizujem./Samo se oblizujem.
Bolje topiti čvarke, nego kilograme.
Čist tanjur, gladna ljubav.

Ne nasjedajte, nije taj bez razloga skuhao u aforizam i:
Ako misliš da nema ništa slađe od osvete,/ vrijeme je da konačno probaš kremšnite.

A roman mu je kao mesnata slanina slasno prošaran gastronomskim dodacima počevši s jestvenim sočnim odmilicama iz usta specijalistice psihijatrije doktorice Kastiljević o čijoj stručnosti mogu posvjedočiti njezine diplome i onih nekoliko pacijenata koji se nisu objesili – pudingić,  štruklica, šećeri, ribice, marmeladice,  kremšnitice, roladice, bombonjerice)…

Pa slijede stilske figure o svetosti koja bi se gotovo mogla rezati nožem; pa usporedba ega dobrog s bažulom i zeljem, pa dijaloški slogan kao iz reklame Vita, vita, vitamini, vita, vita, vitamini, spasit će me vitamini ili Swamijevo kolumbovsko Hrana je teret na putu do savršenstva! ili trendovska nutricionistička pripomena Doručak je ipak najvažniji. Ne kaže se uzalud: ‘Ne izbjegavaj doručak’. Možete čitati i lamentacije o pašteti, pecivu s makom, zeljanici (ispod saća?) zbog 30 deka koje je pao u nekoj buregdžinici, o dvojbi između pečena palamida ili varivo od graha ili svađi sa šefom kuhinje koji nije chef nego je kino kojem potencijalni kušač dobacuje kao uvredu: prezirem vašu food.

Vidović se u svome romanu – na naslovnici s fotografijom Siniše Vidovića snimljenom na sisačkoj tržnici Kontrobe sa štandom krcatim svježim povrćem i oko njega ljudima u stezuljama, luđačkim košuljama – upravo razmeće gorkim smijehom budale na brašno:

(…) On je jednostavno izašao u šetnju. Bijesni Gospodin koji je sjedio naslonjen uza zid, danas nije bio za prepoznati. U rukama je držao kilu brašna i glasno se smijao. Ma što smijao? Ubijao se od smijeha! Izak mu se približi kako bi istražio o čemu je riječ. Bio je gotovo potpuno uvjeren da se radi o brašnu. Barem je to bilo najsmješnije što je do sada uočio. Tu se sigurno radilo o bijelom ili polubijelom brašnu, jer se nije mogao sjetiti ni jedne situacije kada je kukuruzno brašno nekoga uspjelo nasmijati.
„Dobar dan, gospodine, drago mi Vas je vidjeti tako dobro raspoložena.“
„Ahaha, hahaha, ahaha, ha!“, gušio se Bijesni Gospodin u smijehu.
„Brašno, je li? Čovjek se jednostavno mora nasmijati.“
„Ahahahaha, hahaha, ahahaha, ahaha, ha!“, žestoko se tresla papirnata vrećica s brašnom.
Bijesni Gospodin bi svako malo pogledao u njenu unutrašnjost, podsjećajući sebe na živu komediju koju drži u rukama.
„A baš je bijelo, ha?“, bezuspješno je Izak pokušavao pokrenuti razgovor. „Stvarno je nevjerojatno kako se samo ta pšenica izmijeni. Prvo žuto, a onda bijelo ko snijeg.“
„Ahahaha, ha! Ahahahahaha, ha!“, opet je zavirio u vrećicu Bijesni Gospodin te se nastavio tresti sukladno smijehu, sve žešće i žešće. Gore-dolje, gore,-dolje, gore… i vrećica puče, a sve se brašno prospe po podu. Ovaj zastane, zagleda se u hrpu brašna na podu, a zatim postane ponovno dostojan svoga imena.
„Prokleto smrdljivo brašno!“
Pa onda otprilike ovim redom: brašno, Isus, Brašno, stidnica, nečija majka, a da, Božja majka. Nastupio je čudan grupnjak između Boga, njegovog sina i Isusove majke, zajedno sa životom, brašnom, suncem i konjem. Povremeno bi se ubacili i svi postojeći sveci, a čini se da je i sotona bio pozvan. Izak nije bio stručnjak, ali je naslućivao da se tu krije određeni kompleks još neutvrđena naziva. Izmoren opisom tog neobičnog snošaja, Bijesni Gospodin stade zazivati grupnu smrt postojećeg čovječanstva, priželjkujući im što povoljniji i brži prijelaz na onaj svijet.(…)

Slikanje za naslovnicu Podilaženja lijenosti: pisac Denis Vidović i sisjedova rotvajlerica Nelly (Fotografija Siniša Vidović / Oblizeki)

U romanu Normalni ljudi osobit je specijalitet bolnička hrana složena ritmički gotovo kao doručak-ručak-večera u učestalim kompletnim odlomcima među ukupno svih 57 cjelina. Zanimljivo je kako romansirani bolnički obroci, za koje obično sudimo da su neukusni, dijetalni i oskudni, u Vidovićevu Lječilištu imaju više sljedova, gotovo kao u nekom lux-hotelu. K tome, autor ih je, kako mi je otkrio, birao ovisno o tome koja jela voli kuhati i jesti, od predjela do deserta. Ukratko, čitajući Vidovićeve Normalne ljude, zasigurnoćeye ogladniti. A neki možda požele i premještaj iz ove u onu ludnicu.

Kako mi je u posveti napisao kao kolegici po peru i ljubiteljici dobre klope: Najbolje je jelo ono kojemu se najkraće divimo, zazivan fajerunt i stavljam svoju točku te vas, protiv globalne i crijevne zatvorenosti, prepuštam obilnim citatima iz Normalnih ljudi Denisa Vidovića. Kad vas već nagovaram da si šećer dižete čitanjem romana, što ne biste čitali i moj blog?

14.

Nakon podijeljenih bombona, bolničar je uzmaknuo pred ručkom. Ni ovaj put, bijelo roblje nije iznevjerilo. Hladno predjelo sastojalo se od paškog sira, isprepletenog filetima slanih inćuna, sve posuto ukiseljenim kaparama. Okolišu je posebnu čar davala pokoja kap maslinovog ulja. Toplinu osjećaja izazivala je kokošja juha, obojena nikad zatomljenom željom konkvistadora. Ugodni trnci su se nastavljali uz neponovljiv miris crnog rižota. Punjena pisana pečenka „Stubica“, pružala je zavodljiv spoj kiselkastog umaka od vrhnja i slatkoće šljiva kao glavno jelo. Biskvit drsko posut višnjama, preliven pudingom od vanilije, a zatim dotjeran rastopljenom gorkom čokoladom sam se nudio u obliku savršenog deserta. Nakon ručka, besmrtnici su se uputili prema dvorišnoj šetnici kako bi olakšali trbuhe. Izak primijeti da dva bolničara galantno odvode jednog gosta u kraljevski stan, kako bi mu pružili usluge vezanja za krevet. Spomenuti gospodin je glasno protestirao: „Zahtijevam samo maslinovo ulje iz Vodnjana! Nijedno drugo neću ni okusiti!“ Iako je Izak suosjećao s nepravdom nanesenoj gospodinu, znao je da okrutni svijet malo mari za pravedne i izgrađujuće kritike poput ove.

22.

Današnji ručak nudio je hladno predjelo u obliku slasnih zalogajčića. Svježe smokve su svaka ponaosob bile omotane trakom pršuta, dok je sredinu ispunjavao badem. Pokoja kap meda ukazivala je na patricijsko porijeklo. Juha i toplo predjelo na postojećom jelovniku, samo su naizgled zaobiđeni. Glavno jelo oblikovalo je spoj navedenog, ali i puno, puno više. Bilo je to nešto što bi izmamilo osmijeh na lice svakog prekaljenog sladokusca. Crveni luk, lagano prepečen, kockasto oblikovana mrkva i češnjak nasjeckan na ploške, izvlačili su najbolje od kralja mahunarki. Suha rebra i panceta bez otpora su primljeni u elitno društvo. Žlica slatke i ljute paprike, malo pasirane rajčice, vegeta i papar, donijeli su boju i živost u taj svijet nepomućenog savršenstva. Samo par lovorovih listova dali su osobnost šarmantnome varivu od graha, kome je gdje god da se pojavi, nemoguće reći ne. Neizostavna slastica današnjeg obroka ukazala se u više slojeva. Red petit beurre keksa, red snijega od bjelanjaka ukuhanog u mlijeku u neprestanoj izmjeni do bajkovitog vrhunca. Najljepši zigurat pokriven je kremom od žumanjaka, ruma te korice limuna i naranče. Posute strugotine čokolade prikazivale su paradižot u njegovom punom sjaju.

Je li to sam pisac skuhao? (Fotografija iz privatne arhive)

32.

Iz večere, koja je bila presloženi darežljivi ručak, bilo je lako iščitati pustolovinu koja je obilježila prethodni obrok. Ljutkasta lepeza baranjskog kulena, polukružno je dodirivala mali bijeli otok, posut svježim lišćem peršina i vlasca. Satrica je u svoju bjelinu kravljeg sira i vrhnja primila kosani češnjak, vidljiv tek jezikom. Slijedila je rajčicom obojena gusta riblja juha. Bijeli komadići zubaca, cipla i škarpine uživali su plivajući, poškropljeni s malo maslinovog ulja. Toplo predjelo oduševljavalo je čak i svakog onog preziratelja ribe i morskih specijaliteta. Lignje punjene pršutom, sirom i rikulom, ostavljale su otvorenom granicu mašte i stvarnosti. Središte hodočašća svakog sladokusca bile su paprike, punjene nenadmašnim spojem mljevene govedine, svinjetine i riže. Stručno napravljen umak, nikad rijedak, prelijevao se preko nezaobilaznog pirea od krumpira. Dubrovačka rožata je svojim mekim putem, ušutkala svakog onog tko misli da primorje prezire kremaste deserte. Krema od jaja prelivena smećkastim karamelom, uopće nije imala namjeru zatajiti miris ružinog ulja kojim je bila pokapana.

37.

Ručak se ni po čemu nije mogao usporediti sa netom završenom terapijom. Izak je ni danas nije kušao, tako da nije mogao suditi na osnovu pretpostavke. Današnje hladno i toplo predjelo bili su usklađeni u ljupkoj kombinaciji. Tanjur je rado dopuštao smještaj  cvjetno oblikovanim kriškama buđole. Unutrašnje crvenilo skrivalo je po komadić suhog kozjeg sira. Zalogaj zbog kojega bi čak i Buridanov magarac odbacio sve nedoumice. Na drugom kraju, deblje odrezan krug svježe paprike ugostio je salatu od graha i tanko rezane crvene paprike. Salata  je bila umivena profinjenim, podravskim bučinim uljem. Topli dio, koji će popuniti svačiju usamljenu dušu pa tako i ostatak tanjura, bio je predstavljen s dva kruščića netom izvađena iz vrelog ulja. Juha od bundeve očaravala je svojim kremastim sastavom, protkanim ljutom papričicom kao još jednim izaslanikom novog kontinenta. Korijen celera i češnjak uspješno su branili boje starog, ne pokušavajući zauzeti više prostora no što im pripada. Posuta sa malo usitnjenog peršinovog lista i pokapana maslinovim uljem, sebično je pobrala sve uzdahe divljenja. Nitko nije mogao ni slutiti kakvu vrsnoću krije glavno jelo, na stol doneseno u keramičkim posudama, ravno iz pećnice. Sam vrh rumeno zapečenih svinjskih kotleta samo je nudio poziv za pročišćenjem, dok se polako spuštate u unutrašnjost jela. Tamo su bili posloženi kuhani žličnjaci, posuti nasjeckanim i zapečenim lukom, a zatim preliveni kiselim vrhnjem. Kotleti su žličnjacima ustupili samo najbolje od sebe, a ovi su im uzvratili jednakom ljubavlju. Pećnica nije pamtila takvog sklada. Kremšnite koje su iznesene za kraj, nisu se uopće ustrčavale nametnuti svoju kremastu slast, potpuno svjesne prizora koji pružaju oku, dok usta vape za zalogajom.

44.

Doktorica Ivana Kastiljević  bila je zauzeta telefonskim razgovorom i samo je rukom pokazala Izaku da sjedne.
„Da zlatica, prvo ćeš narezat špek na kockice. Tako je. A onda ga malo isprži na ulju. Ma uzmeš si neki veći lonac. U tome ćeš raditi i umak, a još ćeš poslije u njega i špagete umiješat. Da, da, bolje ti je tako. Onda će se sve onako fino spojit, puno bolje nego da prelijevaš umak preko špageta. Ovako ćeš pokupit sav umak. Ma samo malo, dok ne porumeni. Vidjet ćeš već. Ajde, sunce, pa ti nazovi ak zapne. Bok bok bok, pusa pusa bok! Bok, Izak sunce. Ma sin mi radi špagete carbonara, a prvi put pa mu ja malo pomažem. E i on isto ima dvadeset dvije godine kao i ti.“
„Dvadeset jednu.“
„Što kažeš?“
„Star sam dvadeset i jednu godinu. Rođen sam pred kraj godine u jedanaestom mjesecu.“

46.

Danas je bio Saturnov dan i to je bio dovoljan razlog da se ručak posluži točno između doručka i večere. Salata je bila odličan izbor za hladno predjelo, a ništa nije moglo bolje predstaviti salatu od nje same. Kuhanoj govedini narezanoj na trake, kuhanim jajima i kriškama tanko rezanog luka, bili su potrebni samo još maslinovo ulje i kvasina da bi sve zajedno ponijelo naziv Mornarske salate. Juha od povrća upotpunjena je ribanom kašicom i oprezno obojena, tako da ne uvrijedi ni jedan totalitarni režim. Za stolom nije bilo ni jednog ćafira koji bi okrenuo glavu od povrća, majstorski oblikovanog u minijaturne ćabe. Rižot od juneće jetre, zaliven Plavcem malim i ukusno začinjen majčinom dušicom, odstajao je točno toliko da sastojci zbiju svoje bojne redove, a zatim osvoje sva naša čula. Skuši s gradela za glavno jelo, dim je upotpunio vrsnoću koje joj je čistoća mora podarila rođenjem. Kuhani kelj s kockicama krumpira, češnjakom i maslinovim uljem ni u jednom trenutku nije imao namjeru oteti ribi pravo prvorodstva. Ljepota mađarice, nagrađena zlatnom jabukom, utišala je graju ostalih triju božica. Nijedna od njih se nije mogla mjeriti s kremastim čokoladnim punjenjem između tankog prhkog tijesta.

Kao za reklamu (Fotografija iz privatne arhive)

52.

Iako su svi odmah poželjeli zahvaliti kuharicama na veličanstvenom ručku koji im je prinesen, one ovaj put nisu imale svoje kose u njemu. Tražeći korijene današnje poslastice, bilo je potrebno vratiti se u blisku prošlost. Tamo negdje dok se ispirao posljednji tanjur od doručka, Kuharici 1 su javili da je njezinoj labradorki  pukao vodenjak. Dok joj je Kuharica 2 dovikivala zadnje upute o podvezivanju pupčane vrpce, ova je već hitala prema radosnoj vijesti. Kuharica 2 bi s lakoćom i sama pripremila nadolazeći obrok, da joj poni ekspres nije donio šokantnu vijest kako joj svekrva za sat vremena dolazi u goste. Tu se nije imalo što razmišljati. Morala je hitno otići kući i poslati djecu da se odu igrati kod prijatelja, dok ona za to vrijeme zaključa kuću i navuče rolete. Srećom, na posao čistačice, u čijem je opisu bilo čišćenje, netom je bio pristigao Ljupki Žuti Cvijetak. Kuharica 2 ju je zamolila da napravi sendviče i podijeli voćne jogurte Kaitenima, a zatim odjurila spriječiti nadolazeću katastrofu. Čistačica je bila izvan sebe od bijesa. Danas se baš bila planirala malo odmoriti, s obzirom da je to radila i jučer, a bilo kakav posao nije uopće pridonosio zamisli. Dok je očima prelazila preko namirnica za sendviče, razmišljajući kako da se toga svega što prije i lakše riješi, a zatim zasluženo odmori, nadahnuće je blago potapša po mozgu. Hitro je ubacila sve kajzerice u kantu, gdje su kuharice odlagale ostatke hrane za svinje, narezanu zapakiranu šunku spremila u svoju torbu, a listove zelene salate i voćne jogurte spojila u jednoj velikoj zdjeli. Za oko joj je zapeo paketić suhih grožđica na hladnjaku pa i one nađu svoje mjesto u salati. Sve je izmiješala kuhačom te se ponosno zagledala u svoj hranjivi uradak. Izaku, koji je i sam upravo bio zagledan u to remek djelo moderne kuhinje, je bilo žao što ga ne može probati jer je upravo odlučio pripaziti na liniju. Iako je jelo bezobrazno mamilo, ništa nije moglo slomiti njegovu čeličnu volju.

55.

Izak se nije imao namjeru žaliti što su kuharice zaboravile iznijeti paštetu od srnetine jer je i ona od guščje jetre sasvim pristajala njegovoj kajzerici. Zalogaje je zalijevao netom pomuzenim mlijekom domaćih ptica, koje bezbrižno pasu  pitomim moslavačkim brežuljcima. Jedna pašteta nenametljivo ušeta u njegov džep. Znao je da bi njegovo ljetovanje danas trebalo završiti jer je do tog dana uplatio, ali uvijek je postojala mogućnost da mu hotel produži smještaj za par dana, kao zahvalu na ukazanom povjerenju. Želio je biti spreman na sve mogućnosti. Ako odlazi, nije htio putovati gladan, jer je sumnjao kako će se netko sjetiti da mu spakira putnu hranu, a ako ostane, nije htio riskirati s još jednim postom koji je prekinuo jutros, čim se pred njim pojavio jestiv obrok.

20200407 – 20200408 – 20200409 – 20200410 – 20200411 – 2020418

Objavljeno 21. travnja 2020.