Baština 15. ožujak 2022.

Što bismo danas zamotali u pinklec, culo, culce, zavežljaj…?

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

Često se zapitam: pa kako smo pili vodu prije nego što je svatko u torbi počeo nositi svoju plastičnu bočicu, baby, pola litre ili akcijsku čak litru i pol? Nekad su fina gospoda nosili za rezervu kakvu finu plosku finoga pića, za okrepu ili ako kome pozli, a voda je uglavnom   posvuda bila pitka i demokratski su usput u gradovima bile raspoređene ili zajedničke, javne  pumpe zvane franceki, ili u selima u svakom dvorištu bunari, zdenci, ili pak javni, primjerice na gmajnima, općinski. Škripi džeram, tko je na bunaru… U prirodi su bili izvori, ponegdje uređeni, zavjetne česme. Na svakoj željezničkoj stanici ili drugome javnom mjestu gdje se okupljalo puno ljudi, obično uz javni toalet, M i Ž, za one koji nisu imali svoje fine ploske i čuturice, radile su okrugle česme na kojima se moglo higijenski napiti dobre vode. Po trediciji, nikome se od putnika i usputnika, posebice izbjeglica koje ovih dana brojimo u stotinama tisuća i milijunima, ne odbija dati vode.

A sjećam se da su se na polje, kad se radilo, vode nosilo u zemljanim oblim stuckama ili u šibom opletenim bocama, pletenkama ili demižonkama, pa se čuvala u hladovini kako bi mogla osvježiti. Hrana se nosila i prenosila u košarama, lijepo pletenima, jednostavnima ili ukrašenima, okruglim bez ručke na glavi ili za posjet babinjači i novorođenčetu, za prigled, četvrtastima. Obično bi bile prekrivene najboljim bijelim vezenim, šlinganima, urešenim salvetama ili bi se iz košare izvukao cijeli tovar, zavezana okrepa otvorila i raširila po tlu, po cijeloj krpi-stolnjaku svakome tko je sjedio uokolo, ukrug, nadohvat – kruh, sušena slanina, sir… Bilo je to vrijeme prije sendviča, fingerfooda i sličnoga. Svatko bi onda otvarao svoj nož na sklapanje, kebu, i odrezivao po zalogaj.

Sjećam se kako putujuće trgovkinje zavjesa, ručnih radova i druge tekstilne robe, a viđam i u turskim sapunicama, i danas svoje tovare prenose u zavežljaje. Danas u mnogim zemljama postoji problem s pitkošću vode iz slavina, ali i plastikom. Plastične boce za vodu pokušavaju se reciklirati, čak pretvarati u umjetničke instalacije. Nekadašnji najpraktičniji način prijenosa osobito na putu zavežljajem postao je više metaforom, primjerice naslov za TV ili radijske emisije ili influencerske kolumne, a ponegdje i dosjetka, primjerice na predstavljanju lokalne kuharice u Dugom Selu, autorice su svome gradonačelniku Stipi Veliću, dojdeku, one domorotkinje, kao srdačan znak dobrodošlice i prihvaćanja, darovale simbolični pinklec od pepita crveno-bijele tkanine s malo kruha i sira.

A meni je nedavno krasan pinklec poslala moja Slavica Moslavac s prošlogodišnjim pisancima da se ne preklope s ovogodišnjima. Odmah sam utrčala: što to ne prijaviš za suvenir, gastrosuvenir? Neće, dosta se toga napredlagala, kaže, a i ovaj je pinklec ostatak ostataka iz vremena načelnikovanja u Kutini odličnoga Davora Žmegača, kada je Slavica kao ravnateljica Muzeja Moslavine za Dan grada s ekipom pripremila valjda 300 takvih pinkleca kojima su, s dunjom prema kojoj je Kutina i nazvana ili pak jabukom, darivali goste na svečanosti.

Bili su tako lijepi, prisjeća se, da su ih koristili za nadstolnjake odnosno tabletiće. Nisu bili vezeni nego su akrilnim bojama otisnuti različiti motivi. Održavali su radionice za djecu koja su dva mjeseca izrezivali različite oblike od krumpira, bojili ih vodenim bojicama i otiskivali na papir. Poput linoreza ili linoleuma (nekad vrlo popularnom u kuhinjama). I mi smo to radili u djetinjstvu! Na tkaninu su odrasli muzealci utiskivali, štampali doslovce oblik po oblik, boju po boju. U mladosti smo na sličan način bojama za tekstil štampali jeftine obične pamučne bluze, duge suknje od gaze vezivanjem špagom i potapanjem u boju da različito obojenim kolobarima budu originalne poput onih čudesnih indonezijskih batika što su do nas povremeno preko Velesajma i Posrednika stizale iz nesvrstanih zemalja na rupcima i neobičnoj ljetnoj odjeći.

Kamo nas svakim krakom odvodi priča o običnom pinklecu, ali Slavičinom. U Kajkavskoj čitanci Božice Brkan iz 2010. tumačila sam:

culo Ok., Stjepan Beleta Pop., pinklec zag. – zavežljaj, nešto što se nosi zavezano u rubac, stolnjak, plahtu, jastučnicu i sl.;zapakovani predmeti u jastuku ili stolnjaku (Luka Pejaković, Stari Grabova, novljanski kraj)
culce – malo culo; žavežljajčić; v. pinklec, v. hadrica

 Slavica Moslavac na također lijepo urešenoj privjesnici tumači:

Pinklec, culo ili culce je tradicijski način nošenja hrana na put ili polje, a sastojao se o većeg ili manjeg zavežljaja načinjenog od lanenog platna veličine do jednog metra. Ako je bio većih dimenzija nosio se pomoću metraškog štapa na ramenu, a ukoliko je bio manjih dimenzija jednostavno u ruci.

Oslikani pinklec danas ne simbolizira tradicijski način nošenja hrane, ali oslikan živopisnim, akrilnim bojama, raznih motiva od: kružića, cvjetića, točkica, grožđa, vitica, dunja, srca…te stavljen na 30 cm dugi štap predstavlja suvenir. A ako je oslikan i dunjama, onda je to svakako i kutinski suvenir.

Nakladnik Muzej Moslavine Kutina i koordinacijski odbor Kutina -grad prijatelj djece; Po ideji Slavice Moslavac izrada: djeca, nastavnici i voditelji na muzejskim radionicama, 2010.

A mene mašta nosi što bi se sve i kome što moglo staviti u zavežljaj, pinklec, culo, culce…

Objavljeno 15. ožujka 2022.

Post scriptum 2. ožujka 2022.

Na Facebooku je uz ovaj tekst Ankica Pribanić napisala:

Je, zemi pinklec, na ponklec, tikvu vode i put pod noge….moreš u polje ali i na slavlje…u pinklec svega stane;- sira i kruva, luka i špeka ; pa kak kome šmeka…vino, rakija i pogača i to baš ona , domača…