Kultura stola 8. veljača 2011.

Renata Gotthardi-Škiljan predanošću nam je baštinu ostavila živom i u starinskome obiteljskome paprenjaku

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 1 komentar

Iako je otišla, još se nismo zauvijek oprostili s gospođom Renatom Gotthardi-Škiljan. Meni je itekako živa i prijateljujem s njom kroz knjige i recepte i što ih više listam, to smo svakom knjigom, svakim retkom, svakim receptom sve bliskije.

U travnju 2010. gospođa Nada Šćukanec, bibliotekarica Knjižnice Hrvatske akademije i znanosti umjetnosti, poslala mi je e-pismo o tome kako je prije nekoliko mjeseci njihova knjižnica dobila donaciju sa više od 7000 knjiga i više od 3000 svezaka časopisa od Renate Gotthardi-Škiljan. Prema njezinoj preporuci imali su meni ponuditi zbirku kuharicu. Dakako das am se silno razveselila te je tako k meni preseljeno pet velikih kutija odnosno 162 naslova, a gospođa je Renata u mojem domu dobila svoje police.

Donacije, darivanja…

Nisu mi prvi put darivali knjige, a pogotovo kuharice. (Knjige su jedan od razloga zbog čega smo se selili pet puta!) Kada je kolegi, nekadašnjemu saborskom službenom fotografu Stanku Szabu preminula majka, nazvao me je kako ima krasne stvari koje će meni sigurno značiti mnogo više nego njemu. Silno me je ganuo starim knjigama, bilježnicama.

Jednako kao i gospođa Marija Šenoa, kada me je nazvala da pogledam više kutija knjiga, časopisa i izrezaka njezina pokojnoga supruga, sjajnoga gospodina Zdenka, leksikografa i potomka književnika Augusta i biskupskoga sladopeka Alojza, čijoj sam knjizi bila i jednom od recenzenata.

Gospođa Marija Ivšić, najbolja punica Josipa Kraljičkovića, sada državnog tajnika a mojega dugogodišnjega poslovnog suradnika, Vučetićkina učenica  i vrsna kuharica od koje su vještinu učile i četiri kćeri, kopirajući svoje recepte za njih jednom je kopijom obdarila i mene. “Pelapratta”, prvo od više izdanja te svjetski poznate kuharice, darovala mi je supruga moga pokojnog suradnika u Vrtu inženjera Karla Brzice. I tako dalje, i tako dalje…

Vrijednosti koje se uobičajeno ne mogu izraziti

Koliko imam pojedinačnih knjiga, rukopisa, receptura koje volim dodirivati, listati, uspoređivati, a ponekad i prevoditi ili jednostavno žaliti što, primjerice, ne znam goticu. Nešto je vrijedno sentimentalno, nešto kao prvo izdanje, a ponečemu tek tražim mjesto u povijesti i u svojoj knjižici. Vrijednosti su to koje se uobičajeno cijenom ne mogu ni pojmiti ni izraziti. Vrijednosti su to u kojima se čovjek u cijelome svemiru i cijeloj vječnosti prepoznaje u drugim ljudima, prije njega i poslije njega, i kad ga je vidio samo jednom ili ni jednom, i kad je samo pročitao knjigu onoga drugoga ili pročitao tekst, kušao paprenjak…

A kuharice gospođe Renate u mojoj kućnoj knjižnici imaju osobito mjesto. Pogotovo otkako smo se u ponedjeljak 7. veljače 2011. godine oprostili s gospođom Renatom Gotthardi-Škiljan.

Među najzaslužnijim hrvatskim muzealcima 20. stoljeća

Preminula je 3. veljače u Zagrebu, gdje je i rođena 1924. godine i gdje je na (i na mojemu!) Filozofskome fakultetu diplomirala povijest tumjetnosti i klasičnu arheologiju i povijest kultura 1952. godine. Od 1848. je radila u JAZU, danas HAZU, isprva razvrstavajući muzejsku građu, a kad je 1951. otvoren Kabinet grafike postala je u njemu kustosicu i kasnije je četvrt stoljeća, do umirovljenja 1989., postala je njegova upraviteljica. Struka ističe kako je, uzevši za uzor bečku Albertinu i druge europske zbirke, gospođa Gotthardi-Škiljan uvela standarde obrade papirne građe.

Organizirala je stotinjak izložaba, a uz ostalo je pokrenula Zagrebačku izložbu jugoslavenskog crteža i organizirala brojna izdanja, zatim bijenale crteža i grafike itd. Vrlo su važna njezina istraživanja, obrade i prezentacije Valvazorove zbirke Nadbiskupije zagrebačke, čija je voditeljica bila od 1957., a koju je obradila u osam  izložaba i četiri znanstvena kataloga te dva znanstvena kataloga Bogišićeve zbirke u Cavtatu.

Predanim radom i visoko stručnim kriterijima i pristupom muzejskoj građi ta se muzejska savjetnica upisala među najzaslužnije hrvatske muzealce 20. stoljeća, za što je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Knjižinica HAZU, a kuharice meni

Potkraj života obiteljsku je knjižnicu sa više od 7000 knjiga darovala Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i njezinim institucijama – Kabinetu grafike, Strossmayerovoj galeriji starih majstora, Arhivu za likovnu umjetnost, a najviše Akademijinoj Knjižnici. Bilo je to u ljeto 2009. godine, a u proljeće iduće godine dio te vrijedne zbirke stigao je u moj dom.

Zanimljivo je zbog čega je gospođa Renata svoje vrijedne i pomno prikupljene kuharice darivala upravo meni. Godine 1992. u božićnome trobroju tadašnjega svog matičnog Večernjega lista tekst “Sladak kao božično paprenjak” objavila sam tekst o drugoj predanosti muzejske savjetnice – kuhinji i slasticama.

Povjesnica obitelji u božićnom paprenjaku

Kolači Renate Gotthardi-Škiljan povijesnica su njezine obitelji, napisala sam predstavljajući kako su s koljena na koljeno recepti spričišćavani, dopisivani, kraćeni, mijenjani, a iskustvo je davalo osjećaj prave mjere. To se mora ćutiti, rekla bi gospođa Renata, jer kućni je običaj da se kolači do Božića ne kušaju…  Napisala sam:

«Radoznalost su nam najviše budili paprenjaci, stariji od Šenoinih. U obitelj ih je donijela Renatina šukun-baka s očeve strane, majčina linija, Joana krivošić, negdje oko 1852. Ili 1853. Renata ih je naslijedila preko prabake Lalice, Anke Cettolo i tete Mare Fišer tako što ih je najprije 1954. godine počela peći za obitelj, da bi napokon naslijedila i modl, od tvrda trešnjina ili kruškova drveta, star najmanje 170-180 godina.»

Ti su paprenjaci, uz ostalo – jer su živjeli mnogo duže nego što im je bio okusni vijek! – ovjekovječeni i na zadnjoj stranici naše knjige Ivanke Biluš, Ivanke Božić, Cirile Rod i Božice Brkan  «Slastice u Hrvata» (prvo izdanje Zagreb, Alfa, 1994.), a i inače ih rado kompariram s drugima, primjerice s posavskima gospođe Marije Degoricije. Sestra gospođe Renate Gothardi-Škiljan gospođa Beata Gotthardi-Pavlovsky, entogoginja, smatra kako bi te, kaže sisačke paprenjake, valjalo zaštititi kao nematerijalni baštinu.

Trajnije od samo jednoga čovjeka i od vremena

U takvim bi se prigodama, nekim zgodnim povodima koje bismo našle ili gospođa Renata ili pak ja, obično čule telefonom. Pretpostavljam da je moja starija prijateljica, sjajna velika dama koju bliski od milja zovu teta Pupa, znala koliko će me njezin dar razveseliti, a ja samo žalim što joj nisam imala priliku zahvaliti uz uobičajen iscrpan razgovor.

O tome zbog čega joj je najmilija bečka kuhinja sudeći po brojnim izdanjima i nježnim posvetama (neka mi ne zamjeri zamjeriti, najsitnijim elegantnim rukopisom “velemajstorici kuhinje, najnježnijoj pucici”) osobito sedamdesetih godina iz različitih europskih zemalja; o originalima, osim na hrvatskom i njemačkom, na engleskom, francuskom i talijanskom…; o ugarskoj kuhinji na više jezika, o K. und K. visokoj kuhinji i posluživanju s povijesnog i kulinarskog aspekta; o leksikonima i rječnicima, o časopisima, o “Baltazar’s vegetarisches Kochbuch” na kojem je s nadnevkom 25. studenoga 1911. potpisama Ivkica Gotthardi…

Bit će mi zacijelo zanimljivo istražiti dalje tko je naslijedio recepture i modle i hoće li se i dalje ne samo u naraštaju nećakove unučadi i praunučadi nego i među našim čitateljima paprenjaci gospođe Renate u njihovoj obitelji spravljati kao prije pedeset ili stotinu godina, kao sitan raritet i vrijednosti trajniji od samo jednoga čovjeka i od vremena.