Čitanka 14. studeni 2022.

Hrana i glad u uknjiženom obiteljskom stablu Vladimira Mateka

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

Novinar i diplomat Vladimir Matek gotovo devet godina radio je na knjizi koju ove jeseni i predstavlja – Otkuda ste, g. Matek? Veliki format na gotovo 280 stranica! Napravio ju je tako impresivno da, kako, uz druge vrijednosti, i akademik Pavao Rudan, liječnik, sveučilišni predavač anatomije i antropologije, jedan od prvih koji su u nas povezali genetička i genealoška istraživanja, ističe u predgovoru knjige, svaki od današnjih hrvatskih Mateka može bez problema složiti svoje obiteljsko stablo gotovo 300 godina unatrag. Matek se kao prezime prvi put u nas spominje 1598. na Žumberku za Lovru, Petra i Grgu, kmetove J. Zrinskoga, ali dokumenta koji bi današnje Mateke povezali s njima u arhivima, naravno, nema. No, Vladimir Matek s godinama rođenja i smrti svoje stablo prati u jedanaest generacija.

Mogao je i kolega Vladimir Matek, kao što sam ja u svom romanu Ledina (2015.) literarizirala obiteljsko stablo kroz 300-400 godina, zbog kojega me je upravo Vladimir Matek (Zagreb, 1948.) kao član Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, pozvao na njihovu 6. rodoslovnu konferenciju 2017. Društvo mu je i organizirao ovu zagrebačku, poslije ljetošnje prve promocije u Jasenicama.

Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Vladimir Matek istražio je povijest ne samo svoje podvelebitske skupine Mateka, nego i ostalih prezimenjaka u Hrvatskoj – tri skupine Mateka: u Hrvatskom zagorju, Bušetini te u Prekopakri sve do Češke. Krenuo je od samo 1000 imena, a u izrađenim obiteljskim stablima prikupio i više od 2000 Mateka! Geslo knjige je: Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Gospodski je utrošio ne samo vrijeme nego i vlastiti novac za istraživanje da bi u vlastitoj nakladi, svojoj Rovanjskoj, gdje je obnovio u ratu uništenu obiteljsku kuću, darivao odličnu i vrijednu knjigu. Uostalom, ne samo Matecima i Matekima, nego i svima koji mogu pronaći izuzetne, različite zanimljivosti zahvaljujući fusnotama i citatima, vrijednim izvorima, literaturi, arhivima… Taj je njegov samizdat (Vlastita naklada, Rovanjska 2022.) odlično napisan – znanstveno precizan a novinarski zanimljiv. Vladimir Matek sebi nije u središtu, kako bi se očekivalo, jer je to danas in i jer je autobiografiju i stablo uistinu mogao pretočiti u roman. Vladimir Matek Diplomirao je medicinu, ali je radio kao vanjskopolitički novinar u Večernjaku, kao dopisnik (naše zajedničke) kuće Vjesnik iz Pariza, šef kabineta ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, veleposlanik i prvi stalni predstavnik RH pri Vijeću Europe u Strasbourgu, diplomat na niz važnih državnih poslova (Beč, Švedska, Latvija, Litva) te sad u mirovini predaje na Diplomatskoj akademiji.

Razgranata obiteljska stabla otkrivaju mnoštvo zanimljivosti

Skroman, strpljiv i predan, fokusiran, uza sve pobrojeno donosi detaljna i pouzdana stabla. Projekt je to, ocjenjujem, za jednu ustanovu ili čak više njih, specijaliziranih, te za EU fondove. A povod da se zagleda u arheogenetiku zapitkivanja su prezimenjaka ilionihkojima su majke ili bake bile Matek tijekom putovanja po svijetu od Pule i Rijeke do Slavonije te od SAD, Kanade do Australije, Otkuda ste, g. Matek?, što je odredilo i naslov knjige. A temeljito istraženu priču odvelo i do provjere DNK čak u Estoniju, koja se, nažalost, izjalovila u koronskom zatvaranju. Ne treba čuditi kako je zainteresirana publika bila popola, pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“.

Na predstavljanju je govorila i predsjednica Izvršnog odbora HRD prof. dr. Alka Horvat, a i ja sam imala zadovoljstvo i čast ukazati kako svaki čitatelj, bio Matek ili ne bio, može u knjizi pronaći raznovrsnih, izuzetno zanimljivih i poticajnih tema. Uz drugo, možda i na istraživanje vlastita obiteljskog stabla. Oprimjerila sam to jezičnim različitostima Mateka štokavaca ikavaca (Mateci) i kajkavaca (Mateki) (Bušetina je najistočnije mjesto kajkavskoga govora!) te značenjima, najčešće pejorativnima, prezimena Matek (dakako, ukorijenjenom u imenima Matej i Matija, koje se prvi put uopće spominje 1086. u Engleskoj!) ponajprije u kontinentalnim krajevima.

Godine gladi

Jedan od takvih meni, a uvjerena sam i mojim čitateljima, zanimljivih primjera je hrana odnosno glad, koja je često, kao što to čini u svijetu i danas, izaziva selidbe. Posebice je to izraženo u prostoru Matekove prapostojbine, pod Velebitom, gdje su se pomicale granice velikih – Austrougarske, Turske i Mletaka. 

Na 39. stranici u Sukob zbog pomaknutih „mrgilja“ opisuje pomicanje „mrgilja“, međnih kamenova na velebitskim pašnjacima. Generalni providur Balbi u izvješću mletačkom Senatu 1748. opisuje otimanje pašnjaka te kako je  u deset godina urod samo jednom bio dovoljan da prehrani stanovništvo.
Tijekom 18. stoljeća opisuje primitivnost i nehajnost života, nedostatak i novca i zanata, ljudske i stočne bolesti.

Na 39. i 40. opisuje Gladne godine u Dalmaciji. Kad bi zavladala glad, kazuje, mletačke vlasti zabrinule bi se da će područja pod njihovom vlašću ostati bez kolona koji će obrađivati zemlju i da će područja ostati pusta. Slijedi Peričićeva kronologija gladnih godina, s gotovo dvadesetak takvih primjera, sastavljena na temelju autentičnih dokumenata iz cijele Dalmacije i mnoštvo izvora:

1715. – bijedne usjeve koji su preostali nakon velike suše uništili su Turci u namjeri da oslabe Mlečane s kojima su tada ratovali
1722. – zbog suše je u cijeloj Dalmaciji ponestalo hrane
1730./31. – zima je bila tako jaka da je sitna stoka masovno ugibala od hladnoće i gladi; usjevi i voćke su propali pa je već u ljeto zavladala glad, a hranu se nije moglo uvesti iz područja pod turskim nadzorom jer su zbog kuge, koja je izbila u okolici Knina, granice bile zatvorene
1740. – u proljeće je val hladnoće uništio svu vegetaciju pa „glad žestoka slidi kakve ljudsko pamćenje ne zna“
1746. – neka stočna pošast poharala je stada
1757. – „glad žestoki na sve strane“1758. – kronike bilježe da se u Dalmaciji umire od gladi
1763. – u ravnim kotarima i Bukovici glad je bila tolika da su okolni seljaci u potrazi za hranom napali Zadar, a grad je oružjem branila vojska
1773./1774. – s kninskoga područja iselilo se oko 3000 duša!
1777. – providur Gradenigo javlja Senatu u Mletke da su „Morlacchi sbatuti da carestia di biade“ (Morlaci slomljeni nestašicom žita). Da ne pomru odgladi, mnogi stanovnici Dalmatinske zagore odlazili su u Bosnu iako je ona još bila pod Turcima
1781./1782. – velika studen i posljedična oskudica zavladali su ne samo u dakmaciji bego i u čitavoj Euripi: stanovništvo je preživljavalo jedući koru stabala, travu, konjsko i magareće meso.
1783. – već sredinom ljeta glad je bila tolika da je u Dalmaciji, tvrdi s eu nekim izvješćima, umrlo oko 20.000 duša!
Suvremenik tih zbivanja, fra Frane Radman iz Donjeg Muća, zapisao je 1783. godine:
Pako pade straovita tmina
svrhu zemlje, mora i planina
Od po lipnja pa do polak rujna
i ta bič sta tri miseca puna…

(Opaska B.B: nije se znao uzrok, do toga će doći tek u 21. stoljeću kada se ponovila 2010. erupcija vulkana na Islandu!)

Glad je gotovo stalan gost u toj nesretnoj zemlji

Na 42. stranici Matek posredno preko Peričića citira i rukopis nepoznatoga autora, koji se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru:

Glad je gotovo stalan gost u toj nesretnoj zemlji. Naši seljaci su prisiljeni jesti kruh najgore vrste i hraniti se nezdravim travama, zbog čega čame pod teretom stalnih bolesti, lišeni svih sredstava postaju prosjaci, koliko god zazirali od prosjačenja. Velik je broj onih koji napuštaju domovinu…

 
Spominje i Pomor u Jasenicama: u nepuna četiri desetljeća – od 1755. do 1792., kad se opća sigurnost na terenu poboljšala jer su Turci već bili povukli sve do Knina, broj stanovnika Jasenica  smanjio se gotovo za trećinu. Zbog gladi i loših prinosa.

(Niz je zanimljivosti poput one sa stranica 180. – 182.: istražujući Mateke iz Prekopakre došao je Vladimir i do čeških Mateka u Kostelcu na Labi, koji su još u 15. stoljeću imali krčmu te navodno hranili i – Jana Žišku.)

Devet mazgi na sedan dila, a tri magarca na dva dila

Zanimljivosti nam otkrivaju i citirani stari katastri. Od 120. stranice otkriva niz zanimljivih podatak, kao primjerice na 123. stranici:

Iz tih spisa možemo tako doznati štošta o gospodarskom potencijalu same katastarske općine Jasenice: primjerice, da se 1841 godine jasenički stočni fond sastojao od 8650 grla, od čega 38 volova, 8 bikova, 85 krava, 25 teladi, 8 konja, 2 pastuha, 12 kobila i jednog ždrijebeta. Na popisu su još jedna mazga, 12 magaradi, 298 ovnova, 3206 ovaca, 1500 janjaca, 3418 koza i 36 svinja. Doznajemo i da je pšenica sijana na samo 25 posto za žitarice pogodnih površina, ječam na 67, a pir na 8 posto. Povrće se sadilo na lošijim zemljištima, i to ono krupno na svega 8 posto, sitno na 17, a krumpir na 37 posto tih terena. Te su površine različitim bojama i šrafurama prikazane na samim kartama.

Sve to potvrđuje ono već rečeno u uvodnom dijelu knjige, a to je da je uzgoj stoke (i to prvenstveno one sitnog zuba) bio temelj lokalnog gospodarstva… Ljetni stanovi, uz rijetke iznimke, odavno su se pretvorili u ruševine. 

A o tome koliko se imalo i još više nemalo, ilustrira na 127. stranici i iz 20. stoljeća nasljeđivanje i 1924. podjela imanja obiteljske zadruge Petreljenih potomaka kada se dijeli dijele vinograd, polja pod kukuruzom, pašnjaci izuzetno zanimljivih lokalnih, a ne službenih katastarskih imena te stoka: devet mazgi na sedan dila, a tri magarca na dva dila.

Objavljeno 14. studenoga 2022.