Oblizeki

Knjiga "Oblizeki" Otkrijte knjigu "Oblizeki"

Razgovori oko stola 20. svibanj 2013.

Zašto Branka Primorac u hrvatskome romanu za djecu kuha i kineski?

Danas u Osijeku zagrebačkoj književnici Branki Primorac uručuju uglednu nagradu «Anto Gardaš» za najnoviju knjigu “Zvonka Zmaj i Tri kavalira“.

Kolegici koja je, uz drugo, djeci podarila lektirne hitove poput «Maturalca» , «Ljubavnih jada mačka Joje!, «Mama, pazi pas», «Sve zbog Ane» itd. čestitamo i s veseljem i razlogom je predstavljamo i odraslim čitateljima Oblizeka, koji mogu odabrati njezin roman za odrasle «Divlje godine». Želimo joj da je upoznaju i kineski čitatelji. Kolika bi to naklada bila!

S predstavljanja "Zvonke..." u Zagrebu (Snimio Miljenko Brezak / Oblizeki)

S predstavljanja "Zvonke..." u Zagrebu (Snimio Miljenko Brezak / Oblizeki)

Kako to da si se opredijelila da tako detaljno opišeš pripremu hrane?

Knjiga “Zvonka Zmaj i Tri kavalira“, za one koji ne znaju, u hrvatsku temu nasilja među mladima uvlači i jednog mladog Kineza. Kad je Kinez već u toj našoj bolnoj priči, učinilo mi se primjerenim da otvorim i temu našeg nepoznavanja najosnovnijih činjenica iz kineske kulture i tradicije. Tako sam se poigrala principima Sun Tzuova umijeća ratovanja, knjigom proricanja I-Ching, kineskom mitologijom, ali mi se svejedno u jednom trenutku učinilo da lik Kineza Hui Leeja hoće još nešto kinesko. Kad je rukopis već bio pri kraju, sjetila sam se jednog događaja iz vlastite kuhinje. Dvoumila sam se da li da ga uvrstim. Ipak, na kraju jesam. Otkako je knjiga stigla do čitatelja, vidim da nisam pogriješila.

Stvarni događaj ima internacionalnu podlogu. Naime, imam prijateljicu Norvežanku Siv-Katrine, koja je u Zagrebu prije petnaestak godina učila hrvatski na Filozofskom fakultetu. U razredu su bili polaznici s raznih strana svijeta pa tako i Hai i Li, brat i sestra iz Kine. Ona se s njima sprijateljila. Upoznala ih je i moja obitelj i tako smo ih jednom pozvali na ručak, s tim da kuhar bude Hai. Naime, znali smo da on želi otvoriti restoran u Hrvatskoj pa ništa logičnije nego da nas pravi stručnjak upozna s kineskim načinom pripreme hrane.

To je bio pravi doživljaj, dobrim dijelom opisan u knjizi baš onako kako se zbio. Prvi i najveći problem bili su noževi. Za Haijove pojmove bili su tupi do te mjere da je gotovo odustao. Mislili smo da mu se ipak ne da kuhati u stranoj kući. Nama su noževi bili sasvim dobri, čak odlični. Sva sreća pa smo imali oštrilo. Nevoljko je prionuo, ali kad smo vidjeli kako barata noževima i što radi od pileta koje je domalo bilo velika hrga, bila nam je jasnija njegova suzdržanost. Tako se ja ponašam kad u kuhinji koja nije moja moram kuhati, a imam zamjenske namirnice ili pak neprikladno posuđe.

Inače Haijov ručak bio je odličan. Tada sam vidjela da zelena salata može u juhu, a povrće jedva nekoliko minuta na tavu. Još su tu bila jaja na specifičan način s rajčicom, naravno riža s tako malo vode da sam mislila da će poslije sat vremena kuhanja biti dobra za ljepilo. No, bila je baš onakva kakva treba biti da bi se mogla jesti štapićima. Ja sam pokušala ponoviti isto, ali nikada mi nije uspjelo jer je Hai uza se imao i neke kineske mirodije koje hrani daju poseban okus, a koje mi tada nismo imali. Iznenadilo me da se baš taj opis sviđa mnogima. Zapravo je dokaz kako malo znamo o Kini. Ne bi u njemu uživali da im nije posve novo i nepoznato. Jedino se nisam mogla sjetiti što smo jeli za desert, valjda ipak nešto naše. No, da ručak opisan u romanu začinim kineskim slatkišem, recept sam morala potražiti na internetu; zaintrigirao me pohani sladoled. Nemoj me pitati kakav je jer ga nisam probala.

Potpisivanje knjige (Snimio Miljenko Brezak / Oblizeki)

Potpisivanje knjige (Snimio Miljenko Brezak / Oblizeki)


Voliš li i sama kinesku kuhinju i pripremati kineska jela? Što najviše? Znaš li jesti štapićima?

Ja sam osoba koja voli probati pa tek onda govoriti o hrani, o tome je li mi nešto osvojilo ili ne. Tako je i s kineskom hranom. Osobno, ne volim jako ljutu hranu, pa izbjegavam začinjena kineska jela. Sviđa mi se pekinška patka, hrskava kožica koja nalikuje na dobro pečenu kožicu odojka. Fina mi je njihova tjestenina od riže. Ne volim sve sosove koje dodaju jelima, ali volim čips od račića. Zapravo mi je najzanimljivija raznolikost u jednom meniju. Od svega pomalo – od svinjetine do morskih plodova. Prije nego sam uopće vidjela kako kuha Hai, kupila sam jednom davno u trgovini na Dolcu kinesku limenku s raznim povrćem, ali od svega pamtim samo bambus. Na limenci je bio i recept za janjetinu s povrćem. Morala sam improvizirati jer su opet nedostajale neke mirodije, ali unatoč tomu jelo je bilo pravi užitak. Nikada više nisam naišla na istu limenku pa ne mogu dati taj recept, a voljela bih i sama opet spremiti isto jelo. Da se uistinu zainatim, našla bih ga na internetu, a limenku u nekoj prodavaonici kineske hrane, kakvih danas ima i po Zagrebu.

Jesti štapićima ne znam, samo sam jednom probala. Radije uzmem vilicu i neopterćena držanjem štapića uživam u hrani. Kad bolje razmislim, meni je veći gušt otići u kineski restoran, čak i na nekom aerodromu – München ima jedan odličan – nego kuhati kineski jer mi uvijek nedostaje nešto od sastojaka. Uostalom, valjda i okruženje čini jelo ukusnijim. 

Branka Primorac s predstavljačicama svoje knjige dramskom umjetnicom Dubravkom Miletić i književnicama Sanjom Lovrenčić i Dubravkom Težak (Snimio Miljenko Brezak / Oblizeki)

Branka Primorac s predstavljačicama svoje knjige dramskom umjetnicom Dubravkom Miletić i književnicama Sanjom Lovrenčić i Dubravkom Težak (Snimio Miljenko Brezak / Oblizeki)

Što uopće voliš jesti, a što kuhati? Koji su specijaliteti Tvoje kuhinje?

Volim raznoliku hranu, sviđaju mi se mirodijama dobro izbalansirani okusi, slatko-slani također. Volim talijansku kuhinju jer sam za sedam mjeseci boravka u Milanu, u kući Perlettijevih, naučila mnogo o nesvakidašnjim jelima. Tada sam, s dvadeset i dvije godine, prvi put probala tartarski biftek, tartufe, puževe, fazana, šljukina crijeva i razna talijanska rižota i tjestenine, koje obožavam. A došla sam sa znanjem i iskustvom o hrani koje je svoje maksimume imalo u pohanu piletu. A što se tiče mojeg najdražeg jela, onoga u čemu uistinu uživam, to su razne slane pite i svježi kruh s maslacem.

A specijalitet moje kuhinje? Kad se ozbiljno prihvatim kuhanje, rijetko se dogodi da nešto ne uspije, kao npr. zagorski štruki koje odnedavno pravim sama, ali moji gosti najbolje se najedu obične pogače, koja se spravlja brzo, a slatka je poput kolača. I nisu svjesni da im je „podmetnuto“ kukavičje jaje. Recimo, poslije pogače s ljutkastim ajvarom ili pinđurom, paštetom od tune, guske ili patke, više im ne treba mnogo finog i skupog predjela – pršuta, kobasica i sira, prvoklasnog mesa, ribe i na kraju kolača. Dahću kod prve promjene tanjura.

Kakav je Tvoj stav o tome što djeca moraju jesti? Jesi li svoju djecu tjerala da jedu što nisu voljela?

Djecu treba znati hraniti. Svaki novi okus treba postupno uvoditi jer oni će radije biti gladni nego prihvatiti nešto što je nepoznato njihovu nepcu. Ne treba biti ni tvrdoglav pa vikendom, kad je obitelj na okupu, a mama ima više vremena, pokušavati na brzinu uvesti novosti u jelovnik. Meni je to bila trauma. Hoću iznenaditi ukućane, hoću da uživaju u nečem novom – dobila sam, recimo, novu kuharicu pa želim isprobati nešto zanimljivo. Potrudim se i naradim, a kad to stigne na stol – katastrofa! „Hoćemo pečeno pile s krumpirom!“ Odustala sam od eksperimenata i u kuću je ušao mir. Moja djeca narasla su i bez mojih eskapada u orijentalnu ili tko zna kakvu drugu kuhinju, jer su kroz namirnice koje su voljeli dobili sve potrebno za razvoj. Danas kad su odrasli ljudi to je neka druga priča. Danas oni mene uče novim okusima. I ja, naravno, mogu više eksperimentirati.

Primorčevi, Strahimir i Branka, i Brezak-Brkan, Božica Brkan i Miljenko Brezak u omiljenom pubu

Primorčevi, Strahimir i Branka, i Brezak-Brkan, Božica Brkan i Miljenko Brezak u omiljenome pubu

Je li važno da djeca nauče sama kuhati?

To je vrlo individualno. Zavisi od okolnosti i od ljubavi. Ja sam silom prilika počela kuhati vrlo rano, još od polaska u školu, s nepunih sedam godina. Mama je radila, a ja sam kući iz škole dolazila prije nje. Da bismo ručale zajedno i što prije po njezinu povratku iz ureda, zadavala mi je razne zadatke, prvo jednostavne pa složenije. Počela sam od guljenja krumpira kao i svaki naučnik u kuhinji. Otkrila sam da me veseli ta aktivnost. Znatiželja i ljubav odvela me i u mnoge pogreške, ali bez njih u kuhanju pa i u životu ne može biti uspjeha. Jednom sam tako htjela iznenaditi majku pa sam pripremila punjenu papriku, što je za moje godine bilo vrlo zahtjevno. Ona me pohvalila, ali me onda oprezno pitala kako sam je skuhala. Ispostavilo se da sam papriku punila smjesom kao za faširance. Umjesto riže stavila sam kruh. Bilo je jestivo, ali sam za svagda upamtila razliku. Moja su djeca u tom pogledu sasvim različita pa je tako sin s deset godina govorio da će biti kuhar, a da ga na to nije usmjeravala emisija poput Masterchefa. Nije je naime bilo. Jednom je u toj dobi bez ičije pomoći i znanja napravio marcipan. Kćeri to nije padalo na pamet, ona danas kuha jer mora jesti, a sin zato da može uživati. Ništa neobično, tako je s mnogima.

 

Umjesto recepta
Ulomak iz romana za mladež „Zvonka Zmaj i Tri kavalira“ Branke Primorac u izdanju Alfe)

13.

U stanu je tišina, ne čuju se zvukovi tanjura, ne miriši čaj ni kava, a Chi je gladan. Morao bi i vježbati, ne smije se ulijeniti. Pogleda na sat, prošlo je devet. Navikao je u podne ručati, a još nije doručkovao. Ustane pažljivo da mu ne zaškripi krevet, ode do vrata i pritisne lagano kvaku. Osvrne se da vidi nije li se Đuro probudio. Samo se okrenuo na drugu stranu.

Izađe u predsoblje pa se uputi u kuhinju gdje je jučer dobio ukusan obrok. Nikoga u kuhinji. Osvrne se oko sebe. Vidi što jučer nije vidio. Uz moderan namještaj na zidu vise mnogi stari predmeti. Poslagani kao u muzeju. Na stolu ugleda kruh, pekmez, maslac, mlijeko i ispisan papirić. Zaboravi papirić, zaboravi neobičan muzejski postav hrvatskog tradicijskog obrta, sjedne pa prione jesti. Za nekoliko trenutaka začuje vrata. Glad je potjerala i Đuru. Mahne da mu se pridruži. Đuro pokazuje na sat, zaspao je, zakasnio u školu, ali zašto ga nisu probudili. Uzima papirić i plovi po sadržaju. Smireno sjeda i navaljuje jesti. Pokušava Chiju objasniti malo kineskim malo engleskim poruku koju mu je ostavila mama. Otišli su rano u bolnicu, veli, djed će biti danas operiran, oni će čekati dok operacija završi i djed se probudi iz narkoze. Javit će se čim budu znali kako je Đuro senior. Neka jedu što nađu, danas nema ručka. Đuro ne mora u školu, neka se naspava poslije burne noći.

Hong Kong 2008.: Marina se boji rakova (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

Hong Kong 2008.: Marina se boji kineskih rakova (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

Chi je Đurino objašnjenje hvatao u tragovima, povezujući značenja prostom logikom. Ono o ručku najbolje je razumio, Đuro je to lijepo i bez greške izgovorio na kineskom: „Jīntijān méiyŏu![1]“ Razumio je, ali nije prihvaćao. I želudac se odmah pobunio. Tek je ustao od stola, a već je gladan. Što će biti za sat-dva? Mora imati snage, večeras drži prvi trening tai chija. Mnogo očekuju od njega. Evo prilike da se istakne, da se iskupi za propuste. Ali prije toga rado bi

isprobao Les Paul, ako mu Đuro dopusti. Nekako je suzdržan čim spomene tu gitaru.

Sjede i šute svatko zaokupljen svojim mislima. Prene ih telefon. Đuro se javi, Chi ga ne čuje da govori, neobično je tih. Sluša i mijenja boje lica. Onda beživotno ispusti slušalicu i skljoka se na stolicu.

Chi ga zove, blago trlja vrat, donosi mu čašu vode, mrmlja nešto. Đuro konačno shvaća da Chi govori o djedu Đuri.

– Sve je u redu s djedom, još nije operiran. Mama bi mi javila. Nego, Božo je u bolnici. Jutros prije škole dočekali su ga Rašpini huligani. Ima potres mozga i slomljenu ruku – malo na hrvatskom, malo na kineskom, malo na engleskom, malo mimikom objasni Đuro Chiju.

Chi je shvatio ozbiljnost situacije. Kimao je glavom kao da ne vjeruje.

– Yŏurén kāiwánxiào. Lĭjiĕ?[1] – u nevjerici reče Chi.

Hong Kong, 2008.: dio poradavaonice sa slatkišima (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

Hong Kong, 2008.: dio poradavaonice sa slatkišima (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

– Nije šala, Chi. Javila se Zvonka. Ona se ne bi šalila s tako ozbiljnim stvarima. I to nije sve. Njoj prijeti doživotna diskvalifikacija. Podlac Rašpa ju je prijavio disciplinskoj komisiji kluba. A sutra treba nastupiti na državnom prvenstvu,  u srijedu je Ninin rođendan i naš prvi koncert – uzbuđen, Đuro govori hrvatski i onda u transu kineski:

– Lĭjiĕ, Chi? Shēngrì hé wǒmen de dì yī chǎng yǎnchū.[2] Totalni fjasko! Sve se raspada! – jaukne. – Da jutros nisam zaspao Božo ne bi stradao. Sam nije imao šansi protiv petorice. Ali gdje je bio Maro? – za sebe se pita Đuro.

– Ràng wǒmen lái kàn kàn Bozu![3] – govori Chi.

– Xiàwǔ wǎn xiē shíhou, yěxǔ míngtiān[4] – umiruje ga Đuro.

Đuro je na sto muka. Što da radi s Chijem? Kako da ga zabavi? Morao bi učiti, danima se bavi svim i svačim samo ne knjigom. A opet, kako će ostaviti Chija da se dosađuje. Rado bi s njime razgovarao, raspravio mnoge teme, no to su želje bez pokrića. Svaki razgovor izaziva veću zbrku. Možda da mu stavi film? Kuću letećih bodeža? Pozove ga u sobu i pokaže svoju kolekciju najdražih naslova, a Chi potpuno nezainteresiran diže pogled na drugu stranu. Rukom upire u Profesorovu gitaru. Đuri se stisne grlo. Nepristojno je, ali neće mu je dati.

Nije ju on obeščastio, neće ni Kinez. Ovaj put ništa od kavalirštine. Prstom pokaže da neće ići. Chi ne reče ništa, tek promijeni izraz lica.

Opet sjede u tišini. Đuro vadi knjige, pokazuje da će učiti. Chi ustane i počne se protezati. Đuro odahne. Neko vrijeme zabavit će se vlastitim treningom. Iza leđa čuje ritmične udisaje i izdisaje, kretanje iz prostorije u prostoriju, onda ga ne čuje, valjda je negdje u hodniku, dnevnom boravku… gdje ima više prostora.

Udubljen u kemijske formule na trenutak posve zaboravi na Chijevu prisutnost. Onda ga nešto hladno i teško kvrcne po ramenu. Okrene se, a nad njim stoji Chi, u jednoj ruci sa sjekiricom, u drugoj s teškim avanom, u kojem mama katkad gnječi pinjole, češnjak i bosiljak s maslinovim uljem za ukusan preljev po špagetama. Toliko je ljut da se došao obračunati s njim, prostruji Đuri Kinezu. Ubit će me muzejskim primjercima iz kolekcije starih kuhinjskih potrepština mojih baka i prabaka. Skuplja ih mama Jelena, sve ponosnija na broj primjeraka. Nije bilo govora o bacanju ili odlaganju u podrum, iako ju je tata Zdravko više puta nagovarao. Njoj su bile odlična kuhinjska dekoracija i podsjetnik na mladost. Eto do čega je to dovelo, do ideje za ubojstvo! Đuro se naroguši. Poput zmije izvuče se ispod sječiva mesarske sjekirice za presijecanje kostiju i velikih komada mesa. Odgurne ustranu i avan, koji bi u snažnim rukama mogao biti ubojito hladno oružje. A Chi ima jake ruke!

Prvi put uopće otkad zna dodiruje stvari koje su na zidu. Odmalena je njemu i sestri bilo zabranjeno dirati tu staru kuhinjsku menažeriju. Đuro je mrk, a Chi se smije. Nešto je opet otišlo u krivo.

Chi ga vuče za rukav, vodi u kuhinju. Otvorene su sve ladice i kuhinjski elemeti s loncima i tavama, frižider. Dar-mar koji nikada nije vidio. Na stolu su svi mamini najveći noževi. Chi uzima jedan po jedan, prstima prelazi po oštrici i niječe glavom. Onda najveći prislanja na vrat i pili po njemu lijevo-desno. Ne događa se ništa, ni kapi krvi, tek crvena crta od trenja. Đuri ispadaju oči. Što mu hoće reći? Baš je našao mjesto gdje će se ubiti? Nije valjda zbog gitare? Ali Chi je dobre volje, nimalo nalik na samoubojicu. Zabrinut je za stanje oštrice noževa i zalijepio se za bakinu  sjekiricu. Pokazuje na štednjak, uzima najveću i najdublju tavu, pa kuhačom vrti u prazno. On hoće kuhati! Đuro se razvedri. Bit će ručka!

Hogn Kong, 2008.: jedno od u svijetu vrlo omiljenih jela riža pržena s jajima  (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

Hogn Kong, 2008.: jedno od u svijetu vrlo omiljenih jela riža pržena s jajima (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

– Ručak! Wǔcān[1] – klikće Đuro.

– Jucak – ponavlja Chi sretan da su se razumjeli. Svejedno se dalje mršti. Zagleda u druge, još neotvorene kuhinjske ladice, ali ne nalazi što traži. Inventura ne daje rezultata. Bespomoćno lamaće rukama, kao da ne vjeruje. Želi nešto demonstrirati. Ali što? U međuvremenu je našao tešku drvenu dasku, položio na nju mrkvu i zamahnuo sjekiricom. Zazvečalo je, ali mrkvu nije prerezao. Samo ju je zgnječio. Đuro se dosjetio. Treba mu oštrilo. Našao ga je u smočnici među tatinim alatom, a Chi mu se obveselio kao da mu je dao Les Paula. Odmah se prihvatio oštrenja. Sada su njegovi jednolični i brzi zamasi nožem po mrkvi davali drugačiji rezultat. Kolutići, svi isti kao odmjereni centimetrom i šestarom valjali su se ispod Chijeve ruke. Brzina kojom je sjeckao mrkvu pa sve ostalo zelenje što ga je pronalazio u hladnjaku podjećala je Đuru na najvještije kuhare iz popularnih televizijskih emisija. Iznenađenju tu nije bio kraj. Povrće je bilo tek početak. Riža se kuhala u malo vode, toliko malo da se Đuro bojao da će biti dobra za ljepilo. Chijeva glava malo je bila nad stolom, malo u frižideru, malo iznad štednjaka, malo na policama gdje je mama držala rižu, šećer, brašno, ulje, mirodije… Na posebnom mjestu Chi je oblikovao tri hrpice. Đuro je razumio što kaže: juha, piletina, desert, ali nije razumio kako zelena salata ide u juhu, kako se s piletinom slažu med i senf, bljak, karanfilići, vanilija, cimet, grožđice, sastojci koje mama stavlja u kolače, te kakvu će ulogu u sladoledu za kraj imati krušne mrvice, jaja i ulje. Nije postavljao pitanja, sklanjao se da ne smeta kuharu, a raširenih očiju i s dozom sumnjičavosti divio se umijeću o kojem nije ni sanjao. Pitao se jedino hoće li on to moći jesti.

Obračun s piletom bio je vrhunac Đurina divljenja.  Preciznim udarcima, nijednim previše, nijednim premalo, Chi je cijelo veliko pile podijelio u tisuću malih jednakih komadića. Đuro je pri toj akciji više žmirio nego gledao sve očekujući među piletinom i komadić Chijeva prsta. Ništa od toga! Tako pripremljeno meso završilo je u dobro zagrijanoj tavi s malo ulja i mirodijama koje su otpuštale sokove i mirise. Chi se nije odvajao od posude i kuhače. Prevrtao je sadržaj simo-tamo po dnu, škropio ga tamnom, gotovo crnom tekućinom iz bočica –  koje je Đuro viđao na maminim policama, ali nije znao čemu služe – i brzo istresao u zdjelu. Isto je tako činio s povrćem, stalno pokazujući tri prsta.

Đuro se naježio. Dok nije shvatio: tri prsta bile su tri minute za svaku vrstu povrća.

Juha je bila gotova, piletina i povrće također, riža je popila vodu i u lijepim čvrstim grudama bila spremna za posluživanje. Kuhanje je trajalo kraće od pripreme? Kuhinja je ugodno mirisala. Želudac je pokazivao znakove nervoze, ali Đuro se nije usudio ništa probati ili oteti u prolazu kako je s užitkom činio mami dok je pekla palačinke ili rezala kolače.

Hong Kong, 2008.: kiselo-slatka svinjetina (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

Hong Kong, 2008.: kiselo-slatka svinjetina (Snimio Ivan Brezak Brkan / Oblizeki)

Mogao bi postaviti stol, da ubrza proces, pomisli. Odustane, jer Chi je iz dubokog smrzavanja izvadio sladoled. Čekaj, otopit će se prije nego pojedemo juhu i piletinu, uzjoguni se Đuro. To što je tada vidio pomutilo mu je um. Njegov je prijatelj brzinom najvještijeg sladoledara, negdje s dalmatinske obale, valjao i hitao kuglice sladoleda u zrak, vraćao ih na smrzavanje, pa ih vadio i valjao u jaja i mrvice, pa ih opet vraćao u hladnjak u najdublji minus. I onda s tog leda ledenog hitnuo ih je sve u dobro ugrijanu tavu, prevrnuo nekoliko puta i opet kao šok terapijom zaledio za kraj. Đuro nije mogao doći k sebi, a Chi Hui je već očistio štednjak, mjesto gdje je poslije njega ostala hrpa lupina od povrća, zatvorio ladice, pomeo pod i uglavnom prije negoli je Đuro postavio tanjure, vilice i noževe, salvete i kruh počistio kuhinju tako revno da nije ostalo nikakvih  tragova njegova kuharskog plesa po njoj.

Đuro je sjeo, nestrpljiv da proba što je Chi skuhao. Zašto sad ne donosi juhu da počnu jesti? No, Chi je pristupio stolu i pokupio sve što je Đuro stavio. Ostavio je jedino vilice, a dodao je žlice i žličice. Onda je donio mamin servis za kompot i svakom dao po dvije zdjelice, jednu je odmah napunio rižom. Đuro je primijetio da je sa stola nestao i kruh. Kako će jesti bez njega? Šutio je i sasvim se prepustio Chiju.

I tako su šutke njih dvojica ručali kineski.

Sve je bilo odlično, čak su mu se dopali i slatko-kiseli okusi s kojima se nikada prije nije sreo. Imao je mali prigovor na tvrdoću povrća, gotovo sirovost, ali i na to se brzo privikao. Hrskalo je kao čips. Đuro je uočio i brojne prednosti kineskog načina pripreme hrane od kojih je najveća da ti za stolom uopće ne treba nož. Najviše mu se sviđao desert. Pohani sladoled bio je za Đuru pravo otkriće, na razini izuma kojima su Kinezi zadužili svijet.

1 Danas nema ručka. (kin.)
2 Netko se šali. Razumiješ? (kin.)
3 Razumiješ, Chi? Rođendan i naš prvi koncert. (kin.)
4 Idemo vidjeti Bozu! (kin.)
5 Kasnije popodne, možda sutra. (kin.)
6 Ručak! (kin.)

Objavljeno 20. svibnja 2013.

Preporučujem na Oblizekima slične teme:

Dobar tek sa štapićima

http://oblizeki.com/hong-kong-a-la-carte-ulicni-racici-i-kopija-sata-calvina-cleina-10806

Primajte RSS novostiBesplatne i brze

Božica Brkan

Piše Božica Brkan

Božica Brkan , utemeljiteljica i glavna urednica internetskog magazina Oblizeki, autorica je brojnih tekstova i knjiga o hrani kao što su kultni “Oblizeki – Moslavina za stolom”, “Enciklopedija špeceraja” te petnaestak kuharica bestselera, najnakladnijih u nas, od kojih su neke prevedene i na više jezika (“Hrvatska za stolom”, “Mediteran za stolom”, “Hrvatska jela na suvremeni način, “Slastice u Hrvata”, serijal “Mala škola kuhanja” itd.). Od 1993. do 2009. uređivala je Večernjakov prilog četvrtkom Vrt.

3 komentara

  1. Dobar tek sa štapićima | Oblizeki# svibanj 23, 2013 u 09:42

    […] Zašto Branka Primorac u hrvatskome romanu za djecu kuha i… […]

  2. […] Branka Primorac je za ovaj roman dobila nagradu “Anto Gardaš” za najbolji roman za djecu ili mladež objavljen u 2012. godini! Pa da vidimo slažete li se s žirijem ! Knjiga “Zvonka Zmaj i Tri kavalira“, za one koji ne znaju, u hrvatsku temu nasilja među mladima uvlači i jednog mladog Kineza. Kad je Kinez već u toj našoj bolnoj priči, učinilo mi se primjerenim da otvorim i temu našeg nepoznavanja najosnovnijih činjenica iz kineske kulture i tradicije. Tako sam se poigrala principima Sun Tzuova umijeća ratovanja, knjigom proricanja I-Ching, kineskom mitologijom, ali mi se svejedno u jednom trenutku učinilo da lik Kineza Hui Leeja hoće još nešto kinesko. Kad je rukopis već bio pri kraju, sjetila sam se jednog događaja iz vlastite kuhinje. Dvoumila sam se da li da ga uvrstim. Ipak, na kraju jesam. Otkako je knjiga stigla do čitatelja, vidim da nisam pogriješila. ~ citirano iz intervjua s internetskog magazina Oblizeki […]

Komentirajte

RSS kanalBesplatna i brza!

RSS kanal omogućuje vam da doznate kada su se na određenoj web stranici pojavio novi sadržaj, u ovom slučaju Oblizeki. Štedite vrijeme i uvijek ste prvi informirani.