Čitanka 12. travanj 2022.

„Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji“ Slavice Moslavac

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

Uoči Uskrsa zakotrljaju se trgovinama prigodne akcijske ponude s mišlju na još jednu rekordnu blagdansku zaradu, namjenske reklame i tematska posebna izdanja i TV emisije sa savjetima kako na  još jedan novi način ispeći šunku u kruhu i 10 novih načina kako iskoristiti nepojedeno s prekrcata zadanoga tradicijskog stola od tobože posnoga bakalara na ovako i onako do janjetine, zadnje rotkvice i mladoga luka. Čak je uza sve kuniće, piliće i sličnu mladunčad – tu i tamo je prodaju na crno na placu – i među pisanice, uskočila hirovita moda, pa su navodno, izvještavaju uz bogate ilustriracije, ove godine najmodernije ukrašene rukom, žute i ružičaste!? Hoćemo li se, prije nego što poslije obiteljskoga, zapravo vrlo jednostavnoga blagdana prepunoga sadržaja te korizmenskoga odricanja od slatkoga, počnemo računati uskrsni minus, zapitati o – Smislu? Vječnome smislu?

Skromno, tradicionalno i lijepo uz Uskrs pisano je jaje. Obično. Kokošje, pačje, gusje, nojevo. Simbolično. I nama koji ne vjerujemo, a kamoli onima koju vjeruju, prepuno života i asocijacija na Uskrsnuće. A najprije kuhano ili čak i praktično i ekonomično, nepokvarljivo, ispuhano nedavno je u zagrebačkome Etnografskom muzeju kutinska etnologinja Slavica Moslavac uzela u ruke i rekla: Ne bojte se jajeta! I tako započela još jednu od svojih uobičajenih, poučnih i poticajnih radionica pisanja pisanica, ovaj put tehnikom voska. Doznali smo kako se jaje okreće, kako se skida vosak, kako se postiže više boja, kako se uvijek prema sebi, točkicama i crticama, zarezima i valovnicama iscrta sunčana svastika poput one na tibetanskim grobovima ili borova grančica, kako se u nas čini od davnina. Istražujući na terenu za svoj tadašnji kutinski Muzej Moslavine za jednu od svojih izložaba o tradicionalnome životu Pisano i risano 2004., od sugrađanke Tonke Špoljarić, rođene u Lipovljanima, Slavica se prije petnaestak godina zainteresirala za stare tehnike i motive nadograđujući ih inovacijama te na brojnim radionicama nesebično dijeleći drugima zainteresiranima znanja i spoznaje. Teorija i literatura su jedno, a praksa nešto posve drugo, pa se ljepota može stvarati i iscrtavanjem, licitarskim tijestom, sitom/sitakom i njegovom imitacijom papirnatim salvetama, crtanjem kojekakvim bojama…

I tako nas je i uoči ovoga Uskrsa Slavica Moslavac razveselila još jednom svojom etno-knjigom Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski ukrsni običaji, u nakladi Vokalne skupine Rusalke, Kutina, 2022., krcatom izuzetno zanimljivih i korisnih podataka do kojih je došla tijekom četrdeset godina rada i neprestanoga istraživanja. (Toliko krcatom da je na uštrb vrijednih materijala, ne mogu ne primijetiti, uobičajeno izostavila sebepromovirajući uvod, sadržaj i biobibliografiju.

Najzanimljivije je doznavati novo o onome o čemu se misli da se zna baš sve. Opisuje korizmu – knjigu završava korizmenim pjesmama u notnom zapisu Tomislava Habulina! – od odjeće do običaja i, primjerice, uskrsnih čestitki, kojih se još sjećaju valjda samo stariji iz prije internetskoga vremena. Opisuje potom Cvjetnicu, Veliki ili Sveti tjedan te krijes kod Hrvata dajući pregled godišnjih vatri.

Opisuje i legende o pisanicama, pisancima, šarenom jajetu, predstavlja ornamente (uz katoličke i pravoslavne!), simbole i značenja (trokut – Sveto Trojstvo, elementi zraka, vode i vatre; dijamanti – znanje; zavijuci – obrama, zaštita; spirale – misterij života i smrti, božanstvo, besmtnost; točkice – proljeće, suze Djevice; srce – ljubav; neprekinuti vez – harmonija, beskrajnost, besmtnost, vječnost; valovi – bogatstvo; bilje – preporod prirode nakon zime). Mnogima će biti zanimljivo još se jednom podsjetiti na boje od plodova prirode: žuta od kore divlje jabuke ili ljuske crvenoga luka, crvena od korijena broća ili cikle, crna od johine kore, smeđa od koprive ili špinata, plava od crvena kupusa itd. U nas se išlo obično do četiri, a primjerice u Ukrajini i do dvadesetak boja, a znače: bijela – čistoću, preporod, svjetlost, nevinost; žuta – svjetlost, čistoću, mladost, ljubav, žetvu, povezana je sa suncem, zvijezdama i mjesečinom, svjetlosnim božanstvima, kršćanski je simbol priznanja; zlatna – duhovnost, mudrost; narančasta – izdržljivost, snagu i ambicije, boja plamena i strasti izazvana zlatnom mudrošću, simbol beskrajnog sunca; ružičasta – uspjeh, zadovoljstvo; zelena – plodnost, zdravlje i nadu, proljeće, svježinu, bogatstva, u kršćanstvu nada i pobjeda života nad smrću, boja Božića, Uskrsa i Bogojavljenja.

Slavica Moslavac podsjeća i na igre s jajima, ma bila ona doslovce potkovana metalnim potkovicama, optočena perlicama, opheklana… Ili tek vezena kao dio uskrsnih motiva na nekadašnjim omiljenim kuhinjskim krpama, zidnjacima odnosno kuvaricama. Ili na svečanoj lebovini, kruhovima ukrašenim tjestenim ptičicama i drugim motivima.

Slavica se znalački kreće područjem o kojem piše čak i zemljopisno, dokumentirajući kako iz Posavskih Brega pjevaju (snimile su i nosač zvuka!), kako svoje rezbarene čipkaste pisance izlaže ekipa Suzane Đure iz Kloštra Ivanića, kakve su pisanice našarali na radionicama od Popovače do Kutine. Otkriva i koju o pravoslavnim pisanicama te o uskrsnim običajima Čeha i Slovaka u Međuriću. Ukratko, materijalom koji je prikupila uživo i za objavu (i koji je i grafički uobličila!), približava nam tako brzo prošlo vrijeme i nastoji živim sačuvati njegov smisao i duh. I u starijih sentimentalnih prema zavičaju, ali i u mladih radoznalaca tek u potrazi za identitetom.

Na kraju dodajem, kao što je Slavica dodala na kraju svoje knjige i nekoliko prigodnih korizmeno-uskrsnih pjesama nas triju rođenih Moslavčanki – pokojne Zorke Sever iz Popovače – prema Zorkinoj je pjesmi nazvala i knjigu! – zatim Katarine Brkić iz Repušnice (živi u Kutini) te moju prvu pripovijetku posvećenu unuku Adrianovo ukrsno pile i bilješku za mojoj zavičajnoj okešinskoj kekavici Pisanci, koju vam baš s veseljem i prenosim.

Božica Brkan

 

Pisanci*

 

Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.

Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo.

Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za  kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.

Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi: vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli, zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.

 

20220205 – 20220206

 

*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.

 

manje poznate riječi
čera – jučer
naregani – nareckan, valovit, ruglav
radič – maslačak
sît, sitek, sitak –  zukva, sitina, močvarna biljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.)
nakelene – nalijepljenje
lupine – ljuske
špičice – čipkica
spravlati – spremati
prstejne – prstenje, zlatnina
gusino – gusje
potere – razbije se
šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje
samo opsebe – samo
spuvati – ispuhvati
napuvala – napuhati
pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste
zajeno – zajedno
sporazišli – razišli se
zišli – dotrajali
primetnemo – dodamo
spominati se – razgovarati   

 Objavljeno 13. travnja 2022.