Ukrajinski boršč uvršten na UNESCO-v popis svjetske nematerijalne kulturne baštine
Začudo, nije osobito popraćena vijest još s početka srpnja 2022. da je ukrajinski boršč uvršten na UNESCO-v popis svjetske nematerijalne kulturne baštine. To je onaj popis kojim se rado busamo čim uvrste nešto naše, nacionalno. Premda imaju mnogo važnih tema i briga, i Ukrajinci su zasigurno vrlo ponosni viješću koja je i do mene dospjela posredno, preko The Kyiv Independent od 2. srpnja 2022.

Ukrajinski boršč / The Kyiv Independent
Novinarka Alisa Sobolieva piše kako je odluka donijeta po brzom postupku zbog ruske agresije na Ukrajinu. Spominje se, dakako, stari rat za boršč i čije je on jelo : ukrajinsko ili rusko? U mnogim, i ozbiljnim izvorima, brojnijima, boršč je i dalje naveden kao jedno od najpoznatijih tradicionalnih ruskih jela, ili pak rjeđe kao i rusko i ukrajinsko. Uz mnoge regionalne razlike u pripremi i sastojcima, posvuda je omiljen i dio nacionalnoga identiteta. Zato se prema toj odluci UNESCO-a, uz citate u The Kyiv Independent ukrajinskoga celebrity chefa Yevhena Klopotenka, koji je pokretač da se odluka donese, s namjerom da se uopće dokaže postojanje ukrajinske kuhinje, odnosi kao prema svojevrsnoj vrlo važnoj presudi. Ukrajinski ministar kulture Oleksandr Tkachenko pozdravlja odluku UNESCO-a nalazeći u njoj ukrajinsku pobjedu u ratu zbog boršča. To je zacijelo važno i simbolički i motivacijski, s obzirom na stvaran krvav rat.

Tekst u The Kyiv Independentu
Boršč me je više puta i razveselio, a i ražalostio i to kao primjer politike na stolu. Zaista me razveselilo što je uvršten na UNESCOV-u svjetsku listu nematerijalne kulturne baštine, a još bi me više razveselilo i da je uvršten i prije nego što je Rusija otpočela rat na njegovu sada i službeno priznatu pravu domovinu. Štoviše da se razgovaralo otvoreno o tome čiji on jest, pa makar bio i ukrajinski i ruski, s obzirom na to koliko je smanjeno vrijeme dokazivanja o postojanju nekog jela na nekom prostoru, zagrezlo bi se u sovjetsko vrijeme, barem stotinu godina unatrag, kad je stvaran SSSR i svoje svojevrsni melpot zajednička sovjetska kuhinja, po nešto is svih republika, koja je, prema Ukrajincima, prisvojila njihovo jelo. Stvar je još osjetljivija, jer ih se u to vrijeme baš ubijalo holodomorom.
Dopuštam si podsjetiti da sam o boršču, nakon mnogo nakanjivanja i priprema, još 28. travnja 2021. pisala iz svoje osobne, ali nikako pristrane polonističke perspektive, dokazujući kroz literaturu, kako mnogo manje poznat, nešto drugačiji (i meni bolji!) poljski barszcz (čitaj: baršč!) nije boršč i kako nije ni ruski ni ukrajinski. Očigledno ni u sadašnjim okolnostima sudbina boršču i barszczu nije omogućila da se, iako globalno prepoznatljiv, prepoznaje i kao jelo podrijetlom iz više lonaca.
A ma koliko se priložila Ukrajincima, boršč me iz gastronomije ponovno odveo u politiku i kao, istim povodom izvedeno, aktualno prekoredno uvrštavanje nekih – ali samo nekih! – zemalja u Europsku uniju, pa i u NATO. Da se argumentirano razgovara i o običnome jelu – pa i primjerice o prekrštavanje ruske salate one što je nama bliska nedvojbeno omiljenom hrvatskom(!?) specijalitetu francuskoj salati baš na madridskom sastanku NATO-a, neovisno o tome kada počeli, možda bismo izbjegli i veće prijepore, pa i ratove. Uostalom, nemamo li i mi nešto uljuđenije prijepore o EU-zaštiti primjerice sa Slovencima terana ili s Talijanima zbog prošeka/prosecca?
Nema komentara