Ocjenjivanja 17. kolovoz 2011.

U Velome Lošinju obvezno dođite u konobu Ribarska koliba

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 8 komentara

Ribarska koliba omiljen je naziv konoba duž Jadrana. Jednu, u samome središtu mjesta na obali, ima i Veli Lošinj, manji od dva mjesta Lošinja na istoimenome otoku.

14. kolovoza 2011. godine ondje smo završili ne zato što bih mu se sjećala imena nego stoga što punih dvanaest godina, s jednoga ljetovanja na Cresu, pamtim restoran u kojem je hrana bila savršena, a ne dvostruko nego trostruko preobilna da je nismo mogli pojesti.

Pa hajde da pogledamo.

Karta je nudila, uobičajeno, svega i presvega. Dio nas je vegetarijanaca, dio se namrsio na lignje, dio na škampe, dio na ribu, a dio uopće ne bi imao ništa protiv creske janjetine kojom su nas mamili duž ceste.

Prepustili smo se konobaru.

Plata za dvije odnosno za tri odnosno za čak četiri osobe

Ukratko, riblja plata – po savjetu konobara za tri osobe (na računu piže za dvije!) i za nas je četvoro bila više nego dovoljna. Sadržavala je krasno pečenu doista svježu ribu različite vrste i veličine cijele, a ne uzgojenih porcionaša, zatim tunu narezanu na odreske. Potom po šest velikih škampa i isto toliko liganja te za dobar tanjur dagnji. A sve miriše po moru. Ništa nije ubijeno niti začinima niti termičkom obradom. Ako je i pečeno na roštilju, mirisalo je na more, limun, naranču i gradele kakve sam pospremila u najdubljim sjećanjima.

Vino, crno domaće otvoreno, također po preporuci, podsjećalo me na najbolja i najpitkija talijanska i francuska. Uz to smo jeli poveći busen miješane salate – donijeta je nezačinjena, a da to nismo tražili, hvala im! – zatim blitvu s krumpirom (po narudžbi bez češnjaka, što je u većini jadranskih restorana uzaludno – zašto li to samo zovu dalmatinskom garniturom?) i pečeni krumpir, ne pomfrit nego narezan na kriške krašno ispečen, sladak.

Posebno su nam poslužili maslinovo ulje i kvasinu,  a posebno i sitno sjeckani češnjak i peršin u maslinovu ulju. Kruh je bio lijep i ukusan kao domaći. Ma kakvi rižoti, ma kakve tjestenine! Ali, imali su, što rijetki ipak nude, i brodet i različite buzare.

Sva je filozofija u izvornoj jedostavosti

Na tešku filozofiju o autohtonoj hrvatskoj kuhinji, o našoj mediteranskoj i tome slično od ovoga nema boljeg odgovora do ovakve jednostavne kuhinje koja poštuje namirnice. Nisam se mogla suzdržati komentara o tome što bi sve ne jedan razvikani chef od ovih prekrasnih, zacijelo ponajviše ipak otočnih namirnica, uspio napraviti “kreativne kuhinje”. Na kraju, umjesto drugog deserta i digestiva, vrlo ukusan sorbet.

S obzirom što smo jeli, uz još neke čajeve i slično, cijene su više nego dohvatljive (sve zajedni ispod 700 kuna!). Zbunilo me je jedino što su nam naplatili 4 couverta, što bi mogao biti jedino kruh – 20 kuna. Jedina i to vrlo ozbiljna primjedba je, unatoč tome što se na nekim stranicama i spominje, što ne primaju kartice niti izdaju R1. Što je s onima koji nemaju naviku da se po otocima turistički šeću s gotovinom?

Tek sam poslije pogledala što o velološinjskoj konobi Ribarska koliba ima na internetu. Stranica joj je suspendirana, vjerojatno zbog neredovitoga održavanja (financijsko i sadržajno), a oni koji je spominju imaju nepotpune ili zastarjele podatke. Valjda je pouzdano da je restoran zatvoren od 20. listopada do 1. travnja odnosno da je otvoren samo u sezoni.

Ako je tako, nije mu sezona ni kratka, iako je konoba posve atipična, nalik na šaroliku palubu broda uza koji pristaju brodovi koji prevoze izletnike, kupače na okolne otoče i u uvale te različita plovila pod svim mogućim, a najčešće stranim zastavama i posadama. I na palubu broda po kojoj se vrlo često šeću oni koji idu na kupanje ili se vraćaju s njega. Preko uvale nižu se drugi restorani a s hridi se svaki čas po neki skakač vine u more.

Zapravo, sentimentalno me je konoba uza samo more podsjetila više na nezaboravnu fotografiju Marka Čolića pramca barke krcatu šarolikim jadranskim plodovima. Ukratko, ako vam je to drago, dakle ako niste šminker, tu vrijedi baš «Jadran kakav je nekad bio» i kakvim bih voljela da ostane. Ovakva bi mjesta i mene žabarku mogla navesti da (uz dobroga skipera!) zaplovim i zaredam ih… S obzirom na to, voljela bih ipak i na internetu pouzanije podatke, a s obzirom na klijentelu, pretpostavljam stranci i domaći poslovnjaci, vlasnici bi morali i o tome voditi računa. Možda je upravo ovakav domaći pogled s otoka, drugačiji nego s kopna na ugostiteljstvo uopće, neovisno što ima vrlo dobrih mjesta za dobar objed ili večeru, krivac što razvikani Lošinj u najnovijemu vodiču “100 vodećih hrvatskih restorana…” nema niti jedan restoran.