Čitanka 8. veljača 2011.

Sladak kao božićni paprenjak

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 2 komentara

 

 

Donosim tekst koji sam objavila u svečanome božićnom trobroju Večernjeg lista, 24., 25. i 26. prosinca 1992. godine, stranica 16., s  fotografijama Božidara Kelemenića i ilustracijama Ivana Lackovića Croate. Sada ga objavljujem kao osobni oproštaj s gospođom Renatom Gotthardi-Škiljan.

Kolači Renate Gotthardi-Škiljan povijesnica su njezine obitelji: S koljena na koljeno recepti su pričišćavani, dopisivani, kraćeni, mijenjani, a iskustvo je davalo osjećaj prave mjere.

To se mora ćutiti, rekla bi gospođa Renata, jer kućni je običaj da se kolači do Božića ne kušaju… Našu radoznalost najviše su budili paprenjaci, stariji od Šenoinih…

Kakva li divna trenutka kada su djevojčice Gotthardijevih iz dječje sobe napokon bile pozvane u salon na badnju večer! Kako bi provirile kroz vrata, tako bi se na vjetru zaljuljali zastori i mama im je rekla kako je mali Isusek s anđelima baš ostavio darove za njih i šmugnuo kroz prozor. Djevojčice se iz plahosti ne bi usudile prići prozoru, pa da ih i nisu mamili darovi pod borom na klaviru, šareno okićenom salon bombonima. Onda bi mama sjedala za klavir i pjevali bi «Narodil nam se…», čestitali.

A tek poslije večere s bakalarom na bijelo ili kuhanom riječnom ribom, na stol bi smjeli kolači. Djeca su mogla ostati dulje. U obične dane u kući se imućnog kotarskog predstojnika ujutro servirao čaj ili mlijeko, a na božićno bijela, ali gotovo crna kava s kuglofom ili milbrotom.

A obed je započinjao točno u podne aperitivom, po tradiciji – pivom! Poslije hladetine s mnogo svinjetine na stol je stizao ragu od drobnine sa žutim noklicama, pa sarma, pa pečena purica s mlincima i salatama od krumpira, graha i cikle. A na kraju opet kolači, predvođeni orehnjačom.

Taj stol s ukriženom slamom prekriven bijelim stolnjakom, sa srebrnim kaležom napunjenim žitom, trima svijećama povezanim hrvatskom trobojnicom, jabukama i dukatima(!) kao da je još postavljen dok o njemu priča gospođa Renata Gotthardi-Škiljan, umirovljenica, do prije tri godine upraviteljica Kabineta grafike HAZU-a i čuvarica Valvasorove zbirke Nadbiskupije zagrebačke. I bit će, jer gospođa Renata i ove godine za Božić priprema uobičajenih 25 vrsta kolača! Da je rođena Zagrepčanka, gospođa Renata ne bi mogla sakriti ni kad bi htjela. Oštro je brašno uvijek grifig, a dizano tijesto germtajg (za koje je, kaže, ipak bolje glat, meko brašno).

Mjera se mora ćutiti

 

Njezini su kolači povijesnica njezine obitelji. S koljena na koljeno recepti su pročišćavani, dopisivani, kraćeni, mijenjani, a iskustvo je davalo osjećaj prave mjere. To se mora ćutiti, rekla bi gospođa renata, jer kućni je običaj da se kolači do Božića ne kušaju.

Radoznalost su nam najviše budili paprenjaci, tariji od Šenoinih. U obitelj ih je donijela Renatina šukun-baka s očeve strane, majčina linija, Joana krivošić, negdje oko 1852. Ili 1853. Renata ih je naslijedila preko prabake Lalice, Anke Cettolo i tete Mare Fišer tako što ih je najprije 1954. godine počela peći za obitelj, da bi napokon naslijedila i modl, od tvrda trešnjina ili kruškova drveta, star najmanje 170-180 godina.

Vidite kak je šnican, pokazuje gospođa Renata, povjesničarka umjetnosti i stručnjak za grafiku, ovaj neobičan drvorez 22,5x7x2 centimetra, koji s jedne strane ima motive kokota, raka i janjeta, a s druge motive nara i monograma T F, dviju riba i cvjetne krune od dviju margareta s križićem. U Vlaškoj je našla moderan, a ima i keramičke modle s jelenom i žirom, lavom i zajčekom, ali to nije to. Ona i suprug žale što bečki staretinari samo izlažu starinske modle. Kako je njezin  napukao, ne usudi se peći više nego dvije porcije paprenjaka godišnje, i to samo o Božiću.

U nedostaku modla gospođa Renata nalazi opravdanje za nas suvremenike što ne pečemo paprenjake, ali dok je samo slušam kako dugo izrađuje smjesu, kako jedan dan priredi tijesto, a tek drugi dan tri po tri oblikuje četverokutiće s uzrokom, pomišljam kako je malo kome danas stalo do takva prčkava posla. Gospođa Renata odjednom pravi po 80-84 paprenjaka.

Najbolje ih je, savjetuje, ispeći mjesec, čak mjesec i pol prije, da bi pospremljeni u piksu – neka dsu ih spremali ui u kamenjače s drvenim poklopcem – s narezanim jabukama, lijepo otpustili.

Badnjak je najvažniji

Od bjelanjaka koji preostanu od paprenjaka u šteheru, plehnatom modlu, oblikuje muškacone s bademima prabake Joane Krivošić (najukusniji su umočeni u vino!), pa također prabakine čokoladne poljupce, vanili-štangice s lješnjacima, pa zvjezdice s cimetom, cimtštern, pa poljupce od kokosa, kokospusrle, i poljupce od lješnjaka. Potom slijede kolači s maslacem – vanilikiflice, nasljedstvo iz obiju obitelji Non plus ultra, Viribus unitis, brabanteri, krancerli – a na kraju marcipanski, uključivši i poljupce od datulja. Da u toj obitelji nisu morali štedjeti, mogla bi posvjedočiti samo orehnjača bake Anke Miletić od cijeloga kilograma oraha, koja se peče posljednja.

Badnjak je gospođi Renati najvažniji, obiteljski blagdan mira i sreće, pa je i za najolovnijih vremena ostajala kod kuće. U Akademiju je na Božić svatko donosio svoje kolače, pa i ona svoje, isprva samo muster one vert, kolačiće s greškom. Iz toga je izrastao običaj darivanja prijatelja kolačima, koji nisu prekinule ni prošlogodišnje zračne uzbune.

kao što ih umije prirediti i uživati u njima, gospođa renata umije o kolačima i pričati. Rado će dati i mustru ir ecept. Za paprenjake je potrebno 1,5 kg krušnoga brašna, 25 dag šećera, 75 dag mljevenih oraha, cimet, klinčić i najamnje tri žličice bijelog papra dobro izmiješati te dodati limunovu koricu, šet žumanaca, 1 kg prokuhanog meda i u njemu otopljenoga 36 dag masla. Potom zamijesite male hljepčiće i preko noći ostaviti na hladnom da se tijesto stvrdne, rezati komadićke, pun iti i otiskivati kalupom, mazati s dva razvodnjena žumanca i peći. Spremati posve hladne.

Zahvaljujući mirisima, oblicima, okusima Lizinih medenjaka, sira od dunja, frihtnbroda (voćnog kruha), paprenjaka… ni davna vremena neće se izgubiti.

Ovaj sam tekst sam objavila u svečanome božićnome trobroju Večernjeg lista, 24., 25. i 26. prosinca 1992. godine, stranica 16., s  fotografijama Božidara Kelemenića i ilustracijama Ivana Lackovića Croate. Sada ga objavljujem kao osobni oproštaj s gospođom Renatom Gotthardi-Škiljan.