Ugledavši se na arambašiće, sarme se uvijaju sve manje, ne veće od ćevapčića, ali su zadržale svoje klasične začine. Nisu više ni posve sigurne da su bolje što se više puta podgrijavaju.

Otkako sam tek sredinom devedesetih tijekom priprema knjige «Hrvatska za stolom» otkrila arambašiće, arambaše, sinjske, sarma kao da mi je posve izgubila čar. Nije me ponovno osvojila ni u svježe uvijenome kupusovu pa čak listu kelja, ali ni u svježem ili ukiseljenom listu vinove loze, raštike…