Čitanka 19. rujan 2023.

Puna usta hrane u samoborskim kratkim pričama

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

Zacijelo zahvaljujući i brzim medijima i brzom načinu života, kratka priča posljednjih je godina postala čitanija nego ikad, i od drugih dužih vrsta, ali i pisana. Sudeći prema brojnim natječajima, samoborski je natječaj za kratku priču jedan od najboljih, a na njega stiže i obično najviše priča, djelomice i stog jer nije ograničen tematski, stilski, dužinom, primjerice formom ljubavnoga pisma kao ozaljski ili satirom kao dvije godine stariji čazmanski.

Od 199 pristiglih ove je godine ocjenjivano 188 priča, a imala sam čast da ih s Alenom Brlekom i Draženkom Robotić čitam i vrednujem, baš ugodno, najprije za 30 finalnih, zatim za 10 objavljenih na internetu i u zbirci (čestitke na ustrajnosti) do konačnih pobjedničkih.

Što sam imala reći o samim pričama rekoh kratkopričašima na dodjeli nagrada, šire dodajem čestitku Gradskoj knjižnici Samobor što je oko kratke priče osmislila cjelotjedne Dane kratkopričaša s čitanjem i sviranjem i crtanjem ne samo u knjižnici nego i u drugim prostorima i na otvorenu, uvukavši amatere, školarce, slučajne prolaznike…, čime smo dobili i zanimljiva čitanja i ilustracijama odnosno izložbu. Osobito me se dojmilo i iznenadilo me što su mnoge priče, a osobito ponajbolje nadahnute – hranom. Čak sam u jednom trenutku pomalo umišljeno pomislila da nije to valjda zbog moje malenkosti u ocjenjivačkom sudu.

Stjecajem prilika, morala sam se podsjetiti da sam uza svu svoju gastrolatriju i sama pisala kratke priče – satire kao što su Torte od maline ili Odojak.

Dalo mi je misliti zašto tolika hrana u lijepoj literaturi. Nije to od danas – nenadmašna mi je Gozba Karen Blixen – ali danas je umalo pretjerano, pomislila sam čak i ja koja je dobar dio života, od ranih osamdesetih i nestašica i od 1990. u kolumni Enciklopedija špeceraja pionirski fenomenološki raspredala o hrani i prehrani, a da i ne spominjem redom uz pisane (novine i knjige) i druge medije do TV i interneta.

Nekako imam dojam da što se više bavimo hranom, to lošije jedemo, kao da smo što bi rekla strina Nana Galićeva Kondresova, spali na hranu, i to ne zbog toga što smo ostarjeli, suzili se interesima, osiromašili kao pojedinci nego kao cijelo društvo. Neću spominjati inflaciju i cijene. Što više u jasnosti je hrana, to lošije jedemo i sve je više bolesti koje su posljedica načina života i prehrane, bilo asketske bilo hedonistički, spektakularno.

Nema gotovo dana, tjedna sigurno, da se ne bi vrtio neki od chefovskih filmova različite kvalitete da to već pretendira na žanr, a nema TV kanala koji ne bi imao gastroshow, jedan Večeru za pet a drugi Masterchef, treći putopis s klopom, a četvrti… A da ne spominjem kanale poput Kitchen TV koji danonoćno emitiraju kuhanje i pečenje, barenje i varenje. Nema društvene mreže na kojoj influenceri ne bi nešto cmurili, čak i jestivo. Glavne turističke ture postaju gastroture, a nekad jednodnevni događaji s hranom kao završnica berbe ili dobre godine u malim mjestima protegli se na tjedan, cijelo ljeto i cijelu godinu – Kaj su jelo naši stari, Stara jela z Dugoga Sela, Babičini kolači, Štruklijada, Bučijada, Tikvijada, Zeljarijada, Sarmijada, Wine & Walk za svaku sortu grožđa, … Ražanj, roštilj, kotlovina, kuhače i tanjuri sve do metropolskih – jarunskoga  Food Truck Festivala i Zegevege na Jelačić placu. Uzalud proizvođači kulena/kulina bećarce upravo pretvaraju u tužbalice: Blago nama, majko moja mila,/ Slavonija ostade bez svinja.

Valjda je prirodno da se, jer svaka ljubav ide kroz želudac, i književno nadahnuće posegne za zalogajem, pa i samoborske kratke priče – od Loših vijesti iz kuhinje do Samo ajvara i Gordi čvora s posudicama poput nekadašnjih kantica za hranu na kat, limenih ili plastičnih svejedno. Želim zapravo popularizirati kratke priče i među onima koje više zanima hrana te ocijenjene najboljima prenosim iz knjige Pričam ti priču. Dobar tek uz dobro čitanje!

Prvonagrađena priča
Denis Vidović: Gordi čvor

(na Oblizekima sam već predstavila Vidovićev roman Bakanalije u ludnici.)

„Svi čvorovi našeg srca, svaki čvor naše savjesti, može se razvezati.“

Papa Franjo nesumnjivo je u pravu kad govori o srcu i savjesti, ali očito se čovjek još nije imao prilike susresti sa čvorovima na plastičnim vrećicama.

„Dobro, dobro, ti stalno žuriš! Zapakirat ću ti tiramisu pa ga pojedi kasnije.“

Nitko nije pravio tako dobar tiramisu kao Dijana.

„Stavit ću ti u vrećicu.“

„Ne treba, hvala ti. Imam ruksak“, uvijek sam nastojao izbjeći plastične vrećice zbog njihovog neizmjernog doprinosa svjetskom smeću.

„Taman posla. Svezat ću ti čvor da ne ispadne.“

„Ma ne treba zaista, hvala ti…“, preostalo mi je samo da pogledom popratim tog omrznutog suputnika, nametnika, imelu svake valjano zapakirane vrećice. Čvor! Čvrsto stegnuti čvor koji su svi, iz neznanog razloga, smatrali vrlo praktičnim, i ovaj put se ispriječio između mojih gladnih i ekoloških misli i željene hrane. Nikad nisam želio rastrgati vrećicu, ali ma koliko god uvijek vukao, savijao, grebao čupao, čvor kerberskog podrijetla ne bi popuštao. Pokunjeno sam u ruksak spremio tiramisu obložen čvorom. Morao sam do placa po namirnice za ručak, a želio sam i baki posuditi knjige iz knjižnice.

„Denis, jesi gladan?“ dobro je baka pogađala moje trenutno stanje svijesti. „Radila sam njoke i saft. Ako nemaš vremena, spremit ću ti u posudu.“

Kad već ne mogu do tiramisua, veselio sam se njokima.

„Stavit ću ti u vrećicu.“

Presjeklo me.

„Svezat ću ti čvor da ne ispadne.“

I nastavilo rezati.

„Nemoj bako čvor, molim te!“ uhvatio sam se očajnički za zadnju posudu spasa. Onu s njokima i saftom.

„Ne budi lud“, povukla je baka posudu bliže sebi. „Pa da ti se sve razlije po ruksaku.“

„Nek se razlije!“

“Ne može! To nije čisto ni uredno!

„Nisam ni ja!“

„Ne podsjećaj me!“

„Ne veži, bako!“

„Zaveži, Denis!“

U jednom trenutku, stekao sam stratešku prednost nad posudom i njokima koji još nisu podlegli čvoru te slavodobitno prešao na suprotni kraj stola. Na moje iznenađenje, baka me nije slijedila već je hitro otrčala do ulaznih vrata stana, zaključala ih te se pobjednički vratila s ključem.

„Ja sam gazda ovog stana! Predaj mi njoke ili ću ovaj ključ svezati špagom u čvor za vrata ormara!“

Između dva čvora izabrao sam jedan.

„I plati mi račune“, mašući s balkona doviknula je baka. „U tvom su ruksaku. Stavila sam ih u vrećicu. Svezala sam čvor da ne ispadnu.“

Snuždeno sam kimnuo.

„Molim vas dvije kile paprike“, konačno sam se dočepao placa. Danas radim punjene paprike „I molim vas bez vrećice.“

„Kako ćete bez vrećice?“

„Stavit ću ih u ruksak.“

„Ali ja tako ne radim.“

Odlučio sam se lukavo cjenkati:

„Ako mi ne stavite paprike u vrećicu, uzet ću četiri kile paprike.“

„Četiri kile? Zašto odmah ne kažete. To ni ne stane u jednu vrećicu. Stavit ću Vam paprike u dvije vrećice. Evo izvolite. Svezao sam vam čvor na obje vrećice da ne ispadnu.“

Pobijeđen sam se povukao s placa. Ali nije gotovo. Ostatak potrebnog povrća kupit ću u trgovačkom centru. Tamo kupci sami važu voće i povrće i nitko im ne nameće čvorove. Pobijedit ću truli čvorasti sistem!

Stavio sam crveni luk, češnjak i peršin na pokretnu traku.

“Ej, gdje si? Kako si?“

Čovjek uvijek sretne nekog poznatog u trgovačkom centru.

„Evo umirem od gladi i čvorova. Kako si ti?“

„A znaš mene. Uvijek pomalo i bez žurbe.“

“Tri eura i dvadeset centi, molim Vas. Svezala sam Vam čvorove na vrećicama da ne ispadne“, uslužno će blagajnica.

Izbezumljeno i izgladnjelo izjurio sam iz trgovačkog centra. Pekarnica! Borit ću se za sebe!

„Dobar dan. Jedan burek, molim vas.“

„S čim?“

„Jedan burek bez vrećice, molim vas.“

„Ali, mi uvijek stavljamo u vrećicu.“

„Molim Vas neka danas ne bude uvijek.“

„Ali, vrećica je besplatna.“

„Platit ću dodatno, ako mi ne date vrećicu.“

„A niste vi odavde?“

„Ako nastavite, uskoro neću biti s ovoga svijeta. Gladan sam! I očajan!“ kleknuo sam.

„Ajde daj gospodinu taj burek“, pojavila se kolegica prodavačice i sažaljivo me pogledala. „Evo, stavila sam vam u vrećicu. Svezala sam čvor da ne ispadne. Ne brinite se, platit ćete kad bude imali.“

Potpuno slomljen izašao sam iz pekarnice ispred koje me dočekala sama sudbina:

„Hoćeš da ti baka gata? Da ti kažem  što će da bude? Vidim kod tebe smještaj istočnog mjesečevog čvora koji utječe na kuću zapadnog mjesečevog čvora.“

Pobjegao sam ne čekajući da mjesečevi čvorovi dobiju pojačanje čvorova sjevera i juga. Mobitel! Moja djevojka koja studira nautiku u Dubrovniku.

„Bok, ljubavi, u Sisku sam. Dođi brzo kod mene doma. Mjerim ti u čvorovima.“

Poklopio sam, unezvijereno. Napokon smo stigli kući. Vrećice, čvorovi i ja koji ih ne mogu otpetljati. Nisam više imao snage. Gotovo je! Stavio sam uže oko vrata i popeo se na stolicu. U kuću je bez kucanja ušao susjed.

„Ej bok, što radiš?“

„Evo, idem se objesiti.“

„Ma da? S tim?“ sumnjičavo je susjed pogledao uže. Završio je FER i znao što govori. „Pa to si stegnuo, ni sebi ni svome. Svezat ću ti ja čvor da ne ispadneš.“

Kroz prozor je odnekud dopirala melodija Beatlesa:”Gonna try with a little help from my friends.”

Drugonagrađena priča
Sanja Peulić: Samo ajvar

Po doručku se dan poznaje. Integralni tost premazan sirnim namazom, na njega limunom poprskan gnječeni avokado (oni koji ga jedu samo narezanog i tvrde da valja, lažu), na to poširano jaje za čiju izvedbu je trebalo 3 i pol odgledana YouTube videa (idući put možda ipak na oko). Uz tost 3 cherry rajčice, uz obavezno pjevanje „Cherry, cherry, tijelo mi treperi..“ dok ih režeš. Uz to grčki jogurt sa chia i lanenim sjemenkama. Nije nam jasno čemu one točno služe, al’ neka ih.

Zbog ovog sam kasnila na posao 48 minuta, ali svaki početak je težak.

Terapeutica mi je rekla da se pokušam riješiti tereta svih nedovršenih priča koje sam skupila kroz život. Kažem terapeutica jer me riječ psihićka dodatno deprimira. Uglavnom, ona tvrdi da je pisanje dobra terapija i da pokušam na taj način. Savjetovala mi je da napišem pismo svakoj osobi s kojom imam neriješena posla. Da ih ne moram poslati. Iskreno, ja mislim da je njen prijedlog bullshit, ali bilo me strah to joj reći da pod a) ne smisli nešto gore, pod b) zbog moje nevoljkosti poželi „zaći dublje u razloge zašto se bojim suočiti sa svojim strahovima“. Pa sam odglumila oduševljenje idejom i obećala donijeti joj domaću zadaću idući put kad se vidimo. Ona mi je dala ideju i za bolje obroke. Mislim, ona je sugerirala da napravim svaki dan jednu lijepu stvar za sebe, a ja sam to automatski povezala s hranom. Šta, pa nije precizirala.

*

„Draga baba,

nadam se da ti je dobro tamo gore. Kako ni sama nikad nisi bila od ćaskanja, prijeći ću odmah na stvar. Dobila sam zadatak napisati ti pismo. No, kako odabrati, u moru svega. Možda ono kad me nisi podržala u odabiru fakulteta. Kad si mislila da bi trebala potražiti posao, ako neću studirati ono što si ti zamislila. E, pa znaš što. Imala si pravo. Da sam te poslušala, možda ne bi radila za crkavicu i još uz to bila jadna. Da, grafički dizajn. Posao iz ljubavi je precijenjen. Plaćanje režija je podcijenjeno. Možda sam stvarno trebala studirati medicinu. Pa nisam morala bit kirurg, mogla sam ne znam, bit psihijatar. Pa bi ja je*ala u mozak nekog s ovakvim pi*darijama. Oprosti baba na psovkama. Oprosti za sve. Oprosti što te nisam zvala češće. Oprosti što sam ti govorila da didu volim više. Voljela sam vas jednako, ali njega je bilo lakše voljeti. Oprosti što sam izlijevala variva u wc i lagala da sam pojela. Oprosti što sam sve ove godine bila ljuta na tebe jer si bila stroga prema meni. Kraj je pisma pa mislim da bi ti trebala napisati da te volim.“

Moram se sjetit’ preskočit’ ovaj dio o psihićima kad budem čitala na terapiji.

*

Danas su na meniju palačinke od banane s preljevom od maslaca od kikirikija i gore još malo banane. Priznajem, stavila sam i malo Nutelle ispod. Baby steps. Da kompenziram, pojela sam i malo mandarine i šipka. Sram me priznat, ali to mi je prvo voće koje sam pojela ovaj mjesec. Ako ne računamo višnje u lisnatom u donedavnim doručcima iz pekare. Mandarinu ću još i ponovit’, al’ ovaj šipak sam kupila i čistila sad i nikad više.

Dok sam čitala terapeutici zadaću, rasplakala sam se. Nisam se ni snašla, odjednom sam joj pričala o djetinjstvu, odrastanju s babom i didom, mom buntovništvu, kako mi je crtanje bilo bijeg od svađa s babom i svijetom. Taj dan sam večerala vino, s vinom. Trebalo mi je.

*

„Dragi prvi šefe,

ne daj se zavarati početkom pisma i dalje mislim da si govno kakvo si oduvijek bio. Najobičnija si seljačina koja se dovoljno dugo šlepala uz gazdu da ga je, htio ne htio, kad tad morao unaprijediti u neki ku*rac. To da si bahata i nedorasla šaka jada, nisi uspio prikriti pročitavši prva dva poglavlja prve knjige o marketingu koja ti je iskočila na Googlu. Svi smo te mrzili i svi smo otišli zbog tebe. Svoj govor kako si mi dao priliku možeš si zabiti znaš gdje, jedina prilika koju od tebe cijenim je svaka ona kad si izašao iz moje sobe i lišio me svog prisustva. Neću ti napisat’ da crkneš jer to nije lijepo, ma koga zavaravam, krepaj smeće lihvarsko, dabogda ostao u firmi s nikim ispod sebe, pa ćeš imat gazdin šupak samo za sebe. Lijep pozdrav!“

Kad sam pročitala ovo na terapiji, morale smo voditi poprilično dug razgovor o mom potencijalnom problemu s potisnutim gnjevom, ostala sam i van svog termina i nije mi zaračunala. Skoro sam dobila i ekstra zadaću, ali sam ju uvjerila da sam to pisala nakon koje čaše vina previše. Hm, možda da ubuduće pazim što pišem. I pijem.

*

Zobena kaša s borovnicama, medom, bananom, lješnacima, bademima, grožđicama, kiwijem, kokosom i kajenskim paprom. Ako ćemo iskreno, prvo sam napravila samo kašu i šokirala se njenom bljutavosti i bezveznosti – zašto svi lažu da je fino? Pa sam dodala sve što se dodat’ dalo, Bog joj pomogao. Kajenski papar je došao zadnji, u naletu panike. Nije smetao.

„Dragi svi (srećom) bivši,

eto i vas. Zaključila sam da ne zaslužujete svaki svoje pismo, pa sam vas učuturila u jedno. Tebi koji si mi uzeo tolike godine dok si se TI tražio, mogu samo poželjeti da si se konačno pronašao. S nekom drugom (ili drugim). Tebi koji nisi bio „za ništa ozbiljnije“, mogu samo poručiti da nisam bila ozbiljna kada sam rekla da nije bitno što nije veći (ne bi škodilo). Tebi koji si mi prigovorio što se ne javljam mjesecima poslije (nakon što se ni sam nisi javljao), mogu samo poručiti… pa zapravo ništa, pišem kronološkim redoslijedom, pa si zato tu. Tebi koji si trebao biti najzreliji, najposloženiji od svih, kojem sam se prepustila brže nego ijednome prije… Tebi mogu samo poručiti da sam trebala swipeati ulijevo.

Svima ostalima, ista poruka: prestanite se tražiti u mojim retcima, niste tu niti će vas ikada biti, niti u njima niti između redaka, da ste bili bitni, dobili bi svoje slovo – da ste imalo vrijedni (moje) priče.“

Terapeutica mi je pokušala ukazati na potencijalnu preveliku upotrebu sarkazma u pismima. Nisam sigurna o čem’ priča. Pokušala sam joj skrenuti pozornost s opisom svojih doručaka, u svjetlu njenog savjeta o poboljšanju životnih navika i činjenju dobroga za sebe, no nije mi djelovala impresionirana mojom zobenom kašom od jutros.

*

Išla sam se malo preseravat, pa sam jutros odlučila napravit Shakshuku. Nadobudno sam krenula, no brate mili dok sam isjeckala svo povrće… Pa tko se ima vremena za*ebavat s tim prije posla? Nikad food bloggera od mene. Uglavnom, Shakshuka no more. Bar ne za doručak.

„Draga Ti,

tebe sam ostavila za kraj. Možda jer mi je ovo naše baš teško. Najčudniji, najneočekivaniji kraj u mom životu. Dramatiziram, samo je – najsramotniji. Sram me zbog načina na koji sam nestala. Prava istina je da sam bila ljubomorna. Tvoj zadnji poslovni uspjeh me samo podsjetio na sve ono što ja nisam. Čak ni odabir studija koji volim nije urodio time da sam uspješna. Prezirem svaki dan proveden u firmi. Nije stvar samog posla, već suludih rokova, loše klime, uvaljivanja zadataka koji ne bi trebali biti moji. Gdje god dođem, isto je. A ti ništa od toga nemaš, pokrenula si vlastiti posao, uspješna si i u nekom trenu mi je to postalo previše.  Znam, jadna sam i mala. Nikakav prijatelj, nakon svih tih godina. Prezirem se zbog toga kako sam se ponijela, zato nisam ni pokušala tražiti oprost. Ostat ću đubre do kraja i ipak napisat’ – oprosti mi.“

*

Satrala sam burek s mesom, 2 lisnata od višnje, pola čipsa i Colu. Nakon jogurta. Osjećam se usrano, i doslovno i metaforički. Krivnju sam prebacila na psihićku jer me jučer nakon zadnjeg pisma satrala. Sadistica je samo nastavila kopat tamo gdje je znala da me najviše boli. Primorala me da povezujem pokidane konce svog života. Da proniknem u najveći razlog svog nezadovoljstva. U početak moje depresije kad je baka umrla, koja nije izazvana činjenicom da je više nema, kako sam mislila, već mojoj slikom mene same u tom trenutku. Tadašnjom spoznajom da nisam uspjela opravdati svoje izbore za njenog života. Nisam joj uspjela pokazati da sam ipak uspjela. Da sam makar rodila ili ostvarila iole smislenu vezu, ali ni to. Sve me to ona gadura natjerala da spoznam i mrzim ju jer mi nije nimalo lakše. Upravo suprotno, osjećam se gore. Otvorila sam bocu vina. Dizala sam čašu u zrak i nazdravljala ne znam kome, a još manje – čemu.

*

Drugi dio čipsa od jučer i hrenovke kojima je istekao rok trajanja. Barem mi je apetit u životu postojan.

*

Nakon nekoliko dana jedenja samo smeća i opasnog zatvora, prisjelo mi je sve skupa. I junk i moje samosažaljenje i prazne boce. Otišla sam opet onoj sadistici. Rekla mi je da joj djelujem malo bolje. Vjerojatno je lagala zbog grižnje savjesti od zadnji put.

*

Danas sam napravila poširana jaja i poslužila ih s domaćim ajvarom, zadnja babina teglica. Dok sam jela tu svoju fuziju, zamislila sam se. Možda mogu probat’ uzet’ najbolje od oba svijeta. Starog i novog. Završila sam studij koji volim, ali možda bih isto mogla biti sam svoj šef. Sad imam i to nasljedstvo od babe i dide, malo, ali moje. Mogu probat, zašto ne.

Ali nitko me neće uvjeriti da je avokado, tamo neki plod koji se ne zna izjasniti je li voće ili povrće, bolji od domaćeg ajvara.

Trećenagrađena
Tea Sertić Rogić: Loše vijesti iz kuhinje    

• A, Željko, recite mi kada je svrbež najjači? Kada Vas najviše smeta? – upitala ga je psihijatrica kao da je zbog kože došao.

• Pa, kad pojedem nešto s mlijekom u tragovima. (Kad sam toliko iznerviran zbog same prisutnosti drugih ljudi, zbog toga jer mi se uopće obraćaju.)

• Znači, na mlijeko ste alergični?

• Na mlijeko, maslac, sirutku, jaja… kikiriki… (Alergičan sam na ljude koji mi se obraćaju svisoka.)

• Testirali ste se na alergene?

• Da, jesam. (Naravno da nisam. Ne treba mi to i nemam vremena.)

• A kada je to bilo? Ne vidim da su alergije zabilježene u vaš karton. – otišla je jedan korak predaleko.

• To sam napravio privatno pa valjda nije zabilježeno. (Optužuješ me da lažem?)

• Moguće, da. A, Željko, kako je kada vas ne svrbi koža? Kakvi ste onda, čime se bavite tada?

• Radim na svojim projektima.

• Možete li mi reći nešto više o svojim projektima?

• Zašto? Radim grafičke pripreme koje je netko naručio od mene. (Već sam ti pričao o svom dizajnu, ne slušaš.)

• Aha, razumijem. Radite svoj posao. Ali kako se osjećate kada nema svrbeža?

• (Napeto.)

Pogledao je na sasvim običan zidni sat iza glave doktorice. Imaju još svega par minuta do kraja današnje seanse. Željko pomisli kako bi bilo vrijedno njegova osmijeha da je na zidu sat s kukavicom koja glasno promoli točno onda kad završava njegovo vrijeme s doktoricom.

Na psihoterapiju je upućen zbog ovisnosti o anksioliticima. Otkad ih ne koristi, udebljao se dvanaest kila i stalno se češe. Čini mu se da mu se i kosa nekako prorijedila i sve si više nalikuje na Južnjaka. Pustio je brkove i zaliske da rastu.

Cijelu seansu proveo je obučen u masivnu kožnu jaknu, a pogled prema širokim nogavicama uvjerio ga je da je dobro postupio kad je ostavio Tanju. Toliko se udebljao da ostaje udubina u kauču kad sjedne, ta kako bi joj se takav mogao svidjeti?

• Željko, ima li još nešto što bi mi htjeli reći ili ćemo završiti za danas?
• Možemo završiti. (Mrzim svoje tijelo. Ili mi je zapravo svejedno, kad bolje razmislim.)

Već kad je sjeo u auto vidio je na mobitelu propušten poziv od Mace. Umjesto „mama“, tražila je njega i sestru da je odmalena zovu Maca, kako su je zvali i svi drugi. Izvadio je fotografiju koju je uvijek nosio u novčaniku: Maca, sestra i on. Ona u papučama leopard uzorka koje je obukla i na jedan od roditeljskih sastanaka dok je on još bio u osnovnoj školi. U ruci drži žlicu kojom je ravno iz kutijice jela sirni namaz. Često su samo to imali za ručak. Njih troje, svatko sa svojom Philadelphijom. Na fotografiji su nasmiješeni, sestra i on obujmili su Macu oko struka. Ne sjeća se više detalja, ali zna da mu je ovo sretno sjećanje.

***

• Želja, udebljao si se.
• (Svejedno. Ne da mi se živjeti.)

Stisnula ga je za trbuh prije nego su sjeli za stol i piskutavo rekla: „Grasso, grasso.“ Zadnje mjesece provela je u Materi s oženjenim Talijanom kojeg je ljetos upoznala na Krku.

• Šta ćemo? Jesi uopće kad bio ovdje ili si me doveo naslijepo? – već je sklonila lice iza vinske karte.

Željko nije mogao ne primijetiti kako su joj se postarale ruke.

• Gdje je Nives? – usudio se pitati je.
• Šta se ne čuješ ti sa sestrom? Pa u istom ste gradu, zaboga.

Primijetio je sada i  brazde oko crveno namazanih usta i loš minival prošaran sjedinama.

• (Ofucala si se.)

Ispod rukava kožne jakne sve su ga više svrbjele ruke. I trbuh koji mu se prelio preko ruba traperica. Počešao se po vratu, po bradi, protrljao oči, dlanovima prešao preko cijeloga lica kao da se umiva, i onda rekao Maci da će izaći van zapaliti.

• Čekaj prvo da naručimo. Dajte meni na čašu ovo bijelo od Matoševića. – obratila se konobaru ne skrećući pogled s karte. – Znaš da sam njega upoznala u Poreču?
• Kako ti je u Italiji? (Jesi sretna?)
• Dobro je, kako bi bilo? Znaš da je Maci svugdje dobro. Nego, htjela sam ti reći… ali ajde prvo da naručimo.

Željko je ignorirao konobara pored stola što je duže mogao. Od ljudi ga je svrbjelo tijelo.

• Ovaj bijeli dresing na pasta salati – pitao je češući si nadlanicu – je l’ to s jogurtom?
• Da, prilično sam siguran da je. Mogu provjeriti u kuhinji. – dječarac je črčkao po bloku na kojem je trebao zapisati narudžbu.
• Ajde, provjeri. Ako ima išta mliječno, samo neka bude bez toga. Alergičan sam. (Svejedno mi je.)
• U redu. Još nešto za vas, gospodine?
• Ne vidim šta drugo bih ovdje mogao, jako loša ponuda. (Kruh. Premazan maslacem.)
• Joj, Želja, šta si upro, pa nisi ovoliki od zraka. – Maca se zahihotala. – I otkad si ti to, molim te, alergičan?

(…)

• Loše vijesti iz kuhinje, gospodine. Ponestalo nam je sastojaka, salata više nije u ponudi. A i dresing je ionako mliječno bijeli.
• Onda ćete mi dati juhu od šparoga. To je, pretpostavljam, bez alergena. (Daj mi bilo što, svrbi me i gladan sam. Stalno sam gladan.)
• O mamma mia, perché gli dai fastidio? – razmahala se koštunjavim rukama – Ajde da ti kažem zašto sam te zvala da se vidimo. Jer Bog zna kad ćeš naručit više. – pročistila je grlo, uspravila se u stolcu i ponosno objavila: Imam rak.
• (Zaslužila si ga. Ali ne, kako se usuđuješ ukrasti mi vrijeme koje još imam s tobom? Ajde umri čim prije da se poštedimo svih sranja u međuvremenu. Ma ne, ajde da otiđemo zajedno.) Kako sad to?
• Mislim, nije još sigurno. Povišen mi je CEA marker. To ti je za rak debelog crijeva, znaš? – i ona mu se obraćala svisoka.
• Pa kad ćeš znat’? – Nije se prestajao češati po zalisku.
• Idem sutra na kolonoskopiju.
• Gospodine, loše vijesti iz kuhinje. U juhi ima vrhnja.

***

Na putu doma kupio je kruh i Coca-Colu u pekarnici blizu stana. Čim je stigao doma skinuo je sa sebe odjeću, uporni svrbež već je napredovao sve do stopala. Napunio je kadu s vodom i izlio cijelo pakiranje sode bikarbone unutra, da izgrize sve mravce koje su mu hodali po tijelu. Sjeo je potom u kadu i gutao mekani dio kruha, jedva žvačući. Svako malo otpio bi gutljaj Cole da kruh lakše sklizne u praznine. I dalje ga je svrbjelo lice, sad je već pojeo pa su mu ruke bile slobodne za češanje. Radio je grimase kao da će svaki tren briznuti u plač. Istrčao je potom iz kade, gaće su mu cijele bile natopljene vodom. Sve do kuhinje ostali su tragovi mokrih stopala. Vratio se u kadu s teglicom kikiriki maslaca i krenuo halapljivo grabiti žlicom. Još jednom je izašao do hladnjaka vidjeti ima li Philadelphia namaza. Čak i u ovakvom stanju znao je da je to nategnuto jer ga ama baš nikada ne kupuje. Češao se po glavi i trbuhu, po nogama, cijelo vrijeme zureći u hladnjak. Onda mu se oteo nervozni jecaj, ni da plače ni da vrišti. Sjeo je ponovno u kadu i pojeo kikiriki maslac do kraja. Odjednom je osjetio uteg na prsima, počeo se gušiti. Grabio je za zrakom, a već trenutak poslije bio je na pučini. Točno kao onda kad je tablete ugurao u sebe, jednu za drugom poput bombona. Na sebi ima prsluk za spašavanje, pluta i nema nikakve težine. Cijelo tijelo divno mu hladi more, ljuljuška ga i umiruje. Sad je do njega doplivala Maca, obujmila ga je od iza poput spasioca, poljubila u glavu i odvukla na kopno.

***

• Kako ste danas, Maco?
• (Marijana. To mi je ime.) Dobro, kako drugačije? Maci je uvijek dobro. – nasmijala se bez da su oči pratile.– Vi mora da ste dobro poznavali Želju? (…, mog sina.)
• Onoliko koliko mi je dopustio da ga upoznam. Biste li voljeli da ste ga vi bolje poznavali?
• Bili smo taman kako treba. (Ne, nije bilo mjesta ni za njega ni za sestru mu.) Ali, nisam znala da je dotle došlo. Da je bio kod vas zbog tih tableta i toga.
• S čime mi vi dolazite danas, o čemu biste htjeli razgovarati?
• (O Želji.) Pa eto, nemam rak.
• A bili ste bolesni nešto?
• Ma ne, tako je izgledalo. Bila sam na kolonoskopiji, zato sam došla u Zagreb. Siroti Želja, cijeli se zabrinuo. Kaže svrbi ga, otišao van zapaliti i to je bilo to.
• Što je bilo to?
• Zadnji put da sam ga vidjela. (Da sam još jednom napuštena. Čak i u bolesti. Ostavio me samu u restoranu.)
• Željko nije bio dobro. Mučila ga je strašna tjeskoba i imao je napadaje panike. Zato je dolazio ovdje. Trebate to razumjeti kao njegovu bolest. – otkrila je više no što je namjeravala.
• Svrbež? Ili alergije? Ma nije, doktorice, nije Želja bio bolestan. Možda samo malo lud. (Možda samo malo nesretan.) – zahihotala se.
• A vi, Maco? Zašto se vi došli k meni?
• A ne znam, doktorice, možda sam i ja malo luda. (Nesretna sam.) – odmahnula je rukom.
  

Kad je kukavica na zidnom satu oglasila kraj, Maca je od doktorice uzela recept za tablete i nakanila više se ovdje ne vratiti. Prije no što je izišla, zadržala je pogled na udubini u kauču.

Objavljeno 19. rujna 2023.