Vegetarijanstvo 24. veljača 2010.

Prva vegetarska kuharica na hrvatskom – iz 1936.

• Piše Spomenka Štimec
  
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 5 komentara

Vegetarska kuharica – Zagreb : Tisak i naklada knjižare St. Kugli. 1936. Prepisujem podatke s ostarjelog izdanja kuharice u obiteljskoj biblioteci. Krupnim slovima autorica se potpisala na prvoj stranici: Štefanija Bernas. Je li to prva hrvatska kuharica specijalizirana za vegetarijanska jela? Ne znam. Ima li starijih? Ne znam.

U mojoj obitelji to je važan kulinarski priručnik. Sročila ga je teta Štefa, sestra djeda Marijana. Po krupnom pravilnom rukopisu pisanom ljubičastom tintom, stavljali su nam je za primjer. Po ravnomjernosti uboda igle dok je vezla, također. Po načinu kako je usklađivala boje, bila je nenadmašna: Pogledajte danas onu zavjesu što se ljulja u kuhinji u Hrašćini. To je ona radila na svom zagorskom imanju Njegušu gdje ja danas razjurujem pauke i oprašujem prozore.

Dugo su nama malima tajili njene strasne ljubavi zbog kojih joj nije bilo teško promijeniti vjeru. Krili su zašto je dospjela u žumberačko Mrzlo polje da ohladi uzburkana čuvstva.

Rođenje u Loboru

Rodila se u Loboru 1897. u obitelji starih zagorskih plemenitaša Marije pl. Pažić iz Sv. Ivana Zeline i  bilježnika Stjepana pl. Beloševića, onog dalekog rođaka perilustris ac generosus Cinteka iz Frkuljevca kome Đalski nije dao da umre. Četvero djece im je  već umrlo od difterije  pa su Štefu zavjetovali Majki Božjoj Gorskoj… Njen je tata  oko crkve obišao na koljenima, s krunicom u ruci.

I evo nam Štefe kako gricka mamine zvjezdice zalijepljene drenkovim pekmezom i posute šećernim prahom. Uskoro je dobila braću, Marijana (1901.) i Vladimira (1903.).

Štefanija Belošević školovala se kak se šikalo pucama z dobre hiže, pri varaždinskim uršulinkama. Od njihove stege njen isheklani  Musterband bio je besprijekoran, a merka u crvenim  lančićima savršeno zategnuta, bodovi u pečkom vezu bez greške. Za djevojčicu koja je vezla tako lijepo kao ona govorilo se da joj je u djetinjstvo daždevnjak prošao preko dlana.

(Kad danas na njenom imanju vidim daždevnjaka u vlažnom grmu, mislim da je potomak onog koji joj je prošetao rukom.)

Ima jedna kolektivna slika gdje je Štefa  naslonjena na kapelicu, grudiju utegnutih uredno zakopčanim gumbima i kose podignute u punđu. Vidi se da je još nitko nije poljubio u vrat.

Bilo je jasno  da nešto skrivaju dok su nam rekli da je prešla u preparandiju u Petrinji. Kad je postala učiteljica, prvo radno mjesto bilo joj je – škola u Visokom.

Dok je njena mama pažljivo skrivala recept za juhu čak i od svoje snahe, Štefa je  svoje recepte dijelila. Voljela je da se zna, da su njeni: potpisala ih je i ukoričila.

Udavala se dva puta. Za učitelja Peru Mileusnića najprije. Kasnije za Edu Bernasa. Eno ga u elegantnim  ¾ hlačama kako trogodišnjeg Egona  vodi po gruntu za ruku. Ne znam da li Štefa na ovoj slici iz godine 1930. drži fotoaparat ili stoji kraj štednjaka i kuha Wasserspatzne. Njen sam fotoaparat sačuvala na polici za knjige,  a rajngle izložila u podrumu, uključivši i onu tavu s udubljenjima za jaja. Uokvirila sam naslovnicu njenog neobjavljenog rukopisa Zapisi o Hrašćini.

Kuhati na ulju

Prva kuharica koju je napisala bila je Kuhanje na ulju (1934.). U vrijeme dok su prasci skvičali po svim dvorištima, ulje umjesto masti je vjerojatno zvučalo prilično revolucionarno.

Pobrinula se da tu njenu kuharicu brat Marijan prevede na slovenski i objavila Kuhanje na olju kao vlastito izdanje. Kako u slovenskom izdanju  nije bilo prevoditeljevog  imena a ni honorara, Marijan je podigao obrve i prokomentirao Skuhala me na ulju.

Nakon kuhanja na ulju, ostala je u zdravom tonu: Vegetarsku kuharicu objavila je  1936.

Bila je učiteljica škola za domaćinstvo kod kraljevske banske uprave kad je naredne godine odustala od Kuglija i u vlastitom izdanju pripremila 1937. Knjigu za domaćicu. Potpisala je i ovu knjigu kao Štefanija Bernas Zbog nje će se sukobiti s Mirom Vučetić, alfom i omegom svakog mladog domaćinstva i razmiienjivati pisma oštrog tona. Nisam shvatila zašto se nisu voljele.

Uz kuharice – knjige za djecu

U četrdesetim godinama okrenula se dječjoj književnosti.  Najprije je  1942.objavila Igrokaz  Četvrti kralj: Božićna priča. Ovo je izdanje uredio Vojmil Rabadan. Zatim je napisala  knjigu o Zagorju Na zagorskim stazama. Radnju je smjestila u imaginarnu Krebrovinu. To je njena Hrašćina, njen svijet kukaca, ptica, povjetarca. Dječak Vladek  dok krade ptičja jaja nosi ime njenog mladjeg brata i mrtvog sina Vladimira  pokopanog na Rusekovom bregu. Na svim stranicama knjige čuje se neki djetlić, drozd, kos, sjenica ili čvorak. Obožavala je ptice.

Šetala je po gruntu  bosa, lakiranih noktiju, u haljinama koje su bile kombinacija Schlafrocka i večernje haljine.  Oko vrata je nosila dalekozor i prinosila ga licu da  bolje vidi ono u daljini: dobro je pratila što rade ptice. Knjigu je oslikao Bogumil Car. Dobila je nagradu 1944. kao najbolja knjiga za mladež.

Kad bi dolje u nizini fučkal cug, usmjerila bi dalekozor prema željezničkoj stanici. Je li ta cug-mašina dovela kakve goste?

O raspojasanim travama brinuo je gluhonijem sluga Muđa.

Voljela je goste i oni nju. Dolazili su redovno, uživali za velikim bilježnikovim hrastovim  stolom  na kojem je posluživala delicije i priče. Vjeran posjetitelj bio je  književnik Gustav Krklec. Dolazio bi  često u pratnji svog prijatelja Dušana Čalića. Igrali su preferans, trusili rizling iz njenih vinograda, bistrili politiku.

O svojim posjetima  Štefaniji Krklec je napisao putopis Zagorje u snijegu.

Kad su joj 1941. umrli roditelji, vratila  se kući na Njeguš, u Hrašćinu. Bila je dugi niz godina ravnateljica u hrašćinskoj školi. Imala je dar da prepozna tuđi talent.

Štefek ti buš se vučil za električara, Jožek ti buš vučitel, Marica, ti buš medicinska sestra.

Malu prostoriju u svojim gospodarskim zgradama prozvali su gimnazijom: tu je podučavala sve koji su privatno trebali polagati gimnazijske ispite. Vješt pedagog, imala je velik uspjeh.

U dvorištu djeca su pripremala školske igrokaze. Šila im je haljine za svaku ulogu. Obožavali su se kostimirati i plesati.

Vidjela sam je samo jedanput, u ljeto 1955. S djedom sam došla na njen brijeg. Spremala se oluja, iza nas su već bljeskale strijele, ona je stajala na vrhu brijega i dozivala nas: Požurite, evo kiše!

Kad smo djed i ja zakoračili u njenu kuhinju, vani se stuštila kiša kao iz kabla. Zamračilo se na prozoru. Čistila je grah, prekinula posao da nam izađe u susret. Imala je na podu u kuhinji punu zdjelu suhih mahuna.  Ta zdjela u kojoj je držala suhe mahune bila je nevjerojatne narančaste boje i svjetlila je u polumraku. Uzalud pregledavam grnčariju na sajmu antikviteta… takve zdjele više nema.

Kad su djeca u njenom dvorištu  skinula kostime,  počela je kašljucati. Bio je to rak. Smjestili su je u zagrebačku bolnicu na odjel na kojem je prvi put vidjela mladog dr. Kubovića. U Odi iz bolesničke sobe koju je poslala prijateljici:

Žene dr Kuboviću pjevaju hvalopojke,

makar im je porezao dojke…

Smrt u doba ivančica

Umrla je u lipnju 1957., dok su ivančice već otvorile oči pod Ivanščicom. Umrla je u kući moje bake u Budinšćini. Na Njegušu su joj postavili odar, Krklec se opraštao od nje. Napisao je nekrolog u Malim novinama o veličini malenih…

Dok su je nosili na Rusekov breg pojavio se gluhonijemi Muđa u svojim škornjama, sav uplakan, s velikim buketom  ivančica u rukama.

Je li doista ta nesvakidašnja žena puna života napisala prvu hrvatsku vegetarsku kuharicu?