Baština 20. ožujak 2012.

Pisanice za Uskrs 2012.? Licitarske!

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 3 komentara

Ako ste za ove Korizme navratili u Mariju Bistricu, nema dvojbe kakve ćete pisance darivati: licitarske! Licitarske? Pa da, to je zapovjedna, reklo bi se ultimativna iliti da budem još zločestija must-have-moda ovoga proljeća.

Lijepe jesu, stvarno, i vrlo originalne, k tome i svaki medičar negdje utisne svoj pečat. Jedne su veće, druge manje, treće duguljaste i riječju čestitaju uskrsnuće, četvrte su onakve boje, pete pakirane sa također licitarskim zečićima, pilićima ili leptirićima. Nije to kao nekad: svaka je umotana u celofan, pripravna za darivanje.

Vlasta Hubicki je i kao županica krapinsko-zagorska promovirala zagorske licitare, ne samo zbog toga što je i sama iz valjda najstarije licitarske obitelji Zozolly. Kaže:

Licitarske pisanice radio je još moj djed Franjo Zozolly, ali su tada bile samo crvene kao i ostali licitar te su jednako i ukrašavane. Ove sadašnje su suvenirske, od jestivih su materijala i obojene jesu jestivim bojama, ali kako se tijesto radi od posebno tvrdoga tijesta da bi mogle dugo stajati, ne bismo preporučili za poslasticu. Osim u Mariji Bistrici, od 30. ožujka do Uskrsa pisanice ćemo ponuditi i u zagrebačkome City Centru One.

I licitarica Gordana Mahmet Habazin, licitare Mahmet nastavlja raditi već u četvrtome naraštaju, a i licitarske pisanice radi, kako kaže, oduvijek. Desetljećima. Osim u Mariji Bistrici, mogu se, uz drugi licitar, naći i u Rukotvorinama na zagrebačkome Trgu bana Josipa Jelačića.

Kao i klasični, ti se licitari, što na sada na smjeni zime i proljeća vrlo praznome trgu ispred bistričke bazilike stoje pet kuna, mogu i objesiti, pa si možete ukrasiti uskrsnu granu ili čak cijelo drvce. Djeca će se tome zacijelo veseliti. Pogotovo radite li zajedno. Ima čak i velikih dugouhih licitarskih zečeva, vjenčića s picekima i koječega. Jedino (još) nema naranača ukrašenih poput licitara, kakve je također – a u to su vrijeme zaista bile rijetke – radio djed gospođe Hubicki.

A pojavile su se i nove boje – obično bismo ih zvali licitarskima, a sada ih nazvala skupinom fluorescentnih – kakve su se dosad na licitarima javljale eventualno u detaljima – uresnim cvjetićima, zafrčkima, tu i tamo kerici: tirkizne, pink, narančaste, ljubičaste i lila. Udaraju u oči i na prvu loptu i navodno se dopadaju djeci, histericima, kolericima i onima smanjene inteligencije.

Za svaki slučaj možete se zadovoljiti klasičnim crvenim srčekom, zečićem ili cvijetom s natpisom Sretan Uskrs.

Ovi su mi licitarski pisanci, priznajem, pali teže negoli srčeka na kojima piše Uspomena iz Marije Bistrice najdražoj/najboljoj strini, ujni, kumi, svekrvi, punici, mužu, ženi, bratu, sestri, kome li sve ne. Napisali bi majstori i to da zatražite, ali molim vas i kumim, nemojte. Kao što ih, iako su navodno licitari i dalje jestivi, nemojte jesti. Možete, doduše, one medenjake sitne, okrugle velike i male ili četvrtaste, a ne znam kako stoji stvar s prerozo-prežutim čislima (lančićima, krunicama) koja su bila specijalitet naših djetinjstava sredinom prošloga stoljeća – još im i danas pišem pjesme, a kako bih ih dugo čuvala i nikad ni jedan stvarno nisam pojela – iako nikad nisu dosegla slavu licitarskih srdaca, konjića i beba.

Malo su me licitarski pisanci bistrički rastužili. Prije svega zato što sam za njih doznala tek sada. A zatim jer licitari i meni uvijek idu nekako uz drvene dječje igračke – krevetiće, stoliće i stolce, konjiće upregnute u kola, ptice, tamburice…  Valjda zato što su uglavnom bili obojeni istom, onom posebnom, kao višnja tamnocrvenom i žutom te oslikani sličnim motivima (i vrištećom rozom i zelenom!) te što su se prodavali na proščejnima i pijacima, sajmovima.

Neko su vrijeme umalo posve nestali, a zatim su nanovo oživjeli kao suveniri te čak – i jedni i drugi – 2010. postali zaštićeni dio nematerijalne svjetske baštine pod patronatom UNESCO-a. To im je očigledno dalo krila, iako ne bih voljela da se sada bahato premetnu u svoje antipode budući da sam najprije našla dječji namještaj a sada i licitare á la Barbie.

 

Bude li to, međutim, vratilo običaj darivanja licitarskih srdašca s ogledalcima i ljubavnim dvostisima kao u, također zaštićenim, slavonskim bećarcima, preboljet ću i to. I dalje ću bor kititi malenim crvenim licitarima (srčekima, čizmicama, leptirekima…) i pekmeziti se i na licitarsko srce u Babajinoj Brezi i na Baranovićevo Licitarsko srce.

 

Ali će me jednako tako raspamećivati što većima gradova i općina koji misle da time – toplim srcem hrvatskoga puka, naime – drže do sebe za suvenir određuju i dijele «svoje» «originalno» suvenirsko licitarsko srdašce. Vrlo često posve izvan povijesnoga, tradicionalnoga teritorija licitara, dakle središnjega i nizinskoga dijela Hrvatske. Još se na nešto lagano naježim: iako je licitar načinjen također od slatkoga tijesta i prave ga medičari, koji uz medicu i gvirc te medenjake prave i od meda (a uz to od voska svijeće i zavjetne darove), mora li baš, više ne baš rijetko, imitirati primjerice slavni hvarski paprenjak? Besmislica zbog oba, nije li?

Licitar potječe iz slavnih srednjevjekovnih samostanskih kuhinja, odakle se umijeće zajedno s recepturama i drvenim kalupima – kao i za paprenjake, medenjake i sl. – proširilo dalje, a u srednju je Europu i k nama stiglo preko Alpa. Ime licitar, licider potječe od njem. Lebzelter i isprva je označavalo samo kolačara, medičara, obrtnika koji se bavi pripravljanjem medenih kolača i igračaka od tijesta (žena je licitarka).

Zagreb, Karlovac, Samobor, Koprivnica, Varaždin i druga snažna obrtnička mjesta imala su i moćne cehove već u 18. i 19. stoljeću i naši su se licitari razvili toliko da se razlikuju od drugih. U srcu današnje proizvodnje i prodaje licitara u Mariji Bistrici – hvala Majki Božjoj Bistričkoj kaj ih je hodočašćima sačuvala! – ponosno ističu kako je, primjerice, obrt Zozolly Vlaste Hubicki utemeljen 1882., a Mahmet Gordane Mahmet Habazin 1900. godine.

Šareni ukrašeni kolač kakav kao licitar poznajemo danas prelazio je s koljena na koljeno, samo su nekadašnji ručno načinjeni drveni kalupi postali limeni šteheri, nekadašnje voćne boje zamijenjene su želatinom u boji, navodno također jestivom, ali ni boje i uresi nisu više samo osnovne – crvene, žute, zelene i bijele. Tradicionalni oblici sada više nisu ukrašeni samo šećernom smjesom te ogledalcima i papirnatim porukama. Srcima, konjićima, bebama, pticama, gljivama, vijencima sve češće pridružuju se i novi oblici, prvi sam put uočila primjerice potkovicu.

Tržište, uzdišu medičari. I konkurencija, jer sada ima u Hrvatskoj četrdesetak registriranih medičara odnosno proizvođača licitara, što zanatskih a što umjetničkih. Recepture strogo čuvaju, iako će vam svatko reći kako se tijesto za licitar mijesi jednostavno, od brašna, vode i malo šećera (nekad meda), pečeno se suši od sedam do deset dana, pa se boji osnovnom bojom, pa ponovno suši te ukrašava. ”Rukopis” se na licitatima prepoznaje od majstora do majstora, ali i kao topao rukopis dobrih starih u modernim vremenima.