Gastroizlet 23. studeni 2016.

Pečuh i Zlatni baranjski trokut ili četiri nezaboravna mađarska dana

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Comments Off on Pečuh i Zlatni baranjski trokut ili četiri nezaboravna mađarska dana

Da vidite upola manje nego što smo vidjeli mi, da pođete samo na vikend – vrijedi poći. Unaprijed odaberite što vas više zanima: kulturni spomenici i događaji, restorani, vinski podrumi, pivnice, sajmovi, kraftpivovare, šoping… Pritom, ovisno odakle krećete – od Zagreba vam je kao da idete na more – upoznajte putem i hrvatsku Podravinu, Baranju i njihove adute kako biste mogli usporediti.

S Klubom Gastronaut bila sam na mnogim uistinu lijepim i temeljitim studijskim putovanjima, ali rijetko na ovakvom poput četverodnevnoga po Mađarskoj – Vino, gastronomija, kultura i wellness; Pečuh i Zlatni baranjski trokut od 17. do 20. studenoga 2016. Domaćin nam je bio Mark Kincses, direktor u Turističkoj zajednici Mađarske za Južnu Europu, koji se sa suradnicima potrudio da nam njihova zemlja, ma koliko misilili da je poznajemo, postane nezaboravno iskustvo. Ne samo gastronomsko! Naučiše me reći i dobar tek, egesegedre!

Od Pricine izložbe do Hrvatskoga klub August Šenoe

Prvi dan, 17. studeni 2016. u Pečuhu (mađarski Pécs): gostoljubivi nam je domaćin hrvatska konzulica u Pečuhu Vesna Haluga, koja se potrudila da nazdravivši najprije mađarskim vinima, i prije otvorenja obiđemo retrospektivnu putujuću izložbu Zlatka Price o 100. obljetnici rođenja, koja je u slikarov rodni grad stigla poslije Samobora, Zagreba, Rijeke…

Koliko je svijet baš malen još smo se jednom osvjedočili susrevši u prijestolnici europske kulture iz 2010. i dogradonačenicu Zagreba Vesnu Kusin, koja je izložbu otvorila, te Maricu Jelenić, upraviteljicu Zaklade Zlatko & Vesna Prica iz Samobora, gdje je Prica živio i radio i gdje već u četvrtak u Gradskoj knjižnici u okviru Mađarskoga tjedna trebam održati predavanje Mađarski oblizeki! A baš sam osvježila iskustvo!

Večer smo proveli u Hrvatskom klubu August Šenoa družeći se s uglednim predstavnicima hrvatske zajednice: Mišom Šarošcem, predsjednikom kluba (kojemu nije bilo teško za goste iz Hrvatske uhvatiti se kuhače i s kolegama skuhati pun kotlić odličnoga šokačkog graha-gulaša), glasnogovornikom Hrvata u Mađarskom parlamentu Mišom Heppom (koji su bili na nedavnom otvorenju Kuće Šenoa u Zagrebu), direktorom Obrazovnog centra Miroslav Krleža Gaborom Đervarijem (i Krleža je živio u Pečuhu!), šefom katedre hrvatskoga jezika i književnosti (jedine samostalne izvan Hrvatske) i ravnateljem znanstvenoga instituta prof. dr. sc. Stjepanom Blažetinom (kojega sam imala čast susretati u Koljnofu na susretima hrvatskih književnika iz oba Gradišćla i zemlje matice te u Društvu hrvatskih književnika), njegovim kolegom s katedre prof. dr. Ernestom Barićem, predsjednikom Hrvatske samouprave Ivanom Guganom, urednicom Hrvatskoga glasnika Brankom Pavić Blažetin i drugima. Lijepo je ponovno susresti stare znance s različitih mjesta i prilika.

Martinska večera u restoranu Zsolnay

Profesor Blažetin održao je izuzetno zanimljivo predavanje o Hrvatima u Mađarskoj. Rijetka je prilika da o tome sluša dvadesetak hrvatskih novinara. A predstavili su se i trojica uglednih i uspjelih hrvatskih ugostiteljskih i turističkih poduzetnika: Edo Maržić (paški Kamp Šimuni), Siniša Križanec (Dvorac Bežanec) i Pavo Jerković (Villa Neretva). Andrija Carić iz PZ Svirče predstavio je ponajbolja vina iz hvarskoga podruma (Opolo, Plavac i Plavac Reserve 2010.)

Tko zna do kada bismo, jer našli smo mnoštvo tema, da nas nije očekivala martinska večera u jednome od vodećih regionalnih, ne samo pečuških restorana Zsolnay. Vlasnik i chef Zoltan Teleky kuhao je za nas krepku pačju ragu juhu (od želudaca, kakvu ja kuham od pilećih želudaca, ali je za moj ukus prenaglešen   estragon), gusku s pire krumpirom i crvenim kupusom te sladoled od kestena s čokoladom sljubljujući i regionalna vina, od kojih nas se, ako se ne varam, najviše dojmila kupaža frankovke i shiraza Bock 2014.

Pečuh keramikom poput Barcelone i Beča

Ujutro, 18. studenoga, poslije doručka na kojem je naš Hotel Corso, uz drugo, ponudio i prezvuršt, ali i konzervice pačje i gusje paštete te gusju paštetu u aspiku, tortu Esterhazy…, ponovno smo se vratili u Zsolnayevu kulturnu četvrt, fantastičan spoj indutrijske i kulturne baštine, koji će mnoge, kao što je i mene, podsjetiti na Gaudijev dio Barcelone ili Hindertwasserov dio Beča. Na kavi nas je Gábor Móczár, menadžer za međunarodne veze u Zsolnay kulturnoj četvrti upoznao s tim fascinantnim mjestom.

Kroz četiri naraštaja, počevši s Vilmosem, pa nastavljajući s njegovim kćerima Terezom i Julijom, sinom Miklósem i tako dalje, razvijala se tu obiteljska manufaktura originalne unikatne keramike i njihov obiteljski dom. Poslije Drugoga svjetskog rata postala je gotovo ruševina, da bi se poput feniksa uzdigla iz pepela i zasjala novom ljepotom 2010., kada je Pečuh postao Europskom prijestolnicom kulture.

Od Svjetske izložbe do Europske prijestolnice kulture

Što obnovom građevina, a što zbirkom Lászlóa Gyugyija, Mađara koji je emigrirao u SAD te se domovini odužio prikupivši krasne komade nastale na tome mjestu. Više je tu od 600 ukrasnih keramičkih predmeta iz različitih razdoblja, ne znate koje je ljepše i zanimljivije, ružičasta ili zlatna ili neka druga, nazvane prema prevladavajućoj boji ocakline. Ako je oduševljavala već na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878., kako neće danas s tako zanimljivom poviješću!? Zbirka je smještena u vili Julije Zsolnay i njezina supruga Poljaka Tadea Sikorskoga, graditelja.

One koji se u to razumiju oduševit će i poveće stablo ginka biloba što raste pred vilom (ali ni nije veće od onoga u Bežancu, potvrđujem riječi vlasnika Siniže Križanca). Nas je oduševila i primjerno lijepim hrvatskim jezikom Eszter Szkotovics, rođena novosadska Mađarica, inače studentica profesora Blažetina i Barića.

Ranokršćanski grobovi, drevna bazilika, čudesna džamija

U Pečuhu – vidim na fejsu kako svi uzdišu i na sam spomen lijepoga grada! – nikako ne propustite obići baziliku sv. Petra i Pavla, krasnu i krasno sjećanje da je Pečušku biskupiju zajednički nam kralj Stjepan I. utemeljio još 1009. godine. Zanimljiva je i džamija Gazi Kasim-paše, danas katolička crkva, najznačajniji spomenik iz doba Turaka u Mađarskoj.  Iz našega vijeka oduševit će vas sigurno vrlo brojni inspirativni ljubavni lokoti, iako vam ne manje misliti dade i Cella Septichora, kasno rimsko kršćansko groblje, rimski prethodnik današenja grada Pečuha Sopianae, 2000. je upisan na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine.

Pečuh ima i izuzetno živ kulturan život, od teatra do glazbe, pogotovo otkad su obnovljene i sagrađene mnogo građevine, primjerice nova dvorana Kodaly, za pečuško bivanje Prijestolnicom europske kulture. Skrećem jedino pozor da svakako ponesete forinte, jer bez njih, recimo, nismo mogli popiti kavu na glavnome trgu.

Moderan restoran u 200 godina staroj obiteljskoj vodenici

No, sve je to bio uvod u meni ne manje zanimljiv spoj baštine i modernoga. U seocetu Hosszúhetény oduševio me je restoran Almalomb s izuzetno modernom kuhinjom. I s poviješću mlina vodenice dužom od dva stoljeća, od prebake Rite i pradjeda Tomeka, još jednoga Poljaka priženjena u Mađarskoj. Opet bismo rekli kako je onda sve to ionako bila jedna država. Čast nam je bila juha od krumpira sa sirom bryndzom, pileća prsa s kremom od celera, pečenim kruškama i miješanom salatom te sa pet vrta sireva na kraju. Kako kaže vlasnica i voditeljica Judit Csaplár, osim Mađarima, omiljeno je to mjesto čak i Nizozemaca.

Karl vari odlična mala piva

Mojega kolegu i prijatelja Gorana Gazdeka više je, dakako, oduševilo kušanje piva u minipivovari Karl u Mecseknádasdu. Ta tema zaslužuje širu priču, jer su mađarske krafpivovare mnogo brojnije od naših, a urednik www.pivnica.net daje jako dobre recenzije pitkim kreacijama nekadašnjega tehnologa u velikim skandinavskim pivovarama, kakve, tvrdi, još nije kušao: Primjerice kombinacije s čokoladom, bosiljkom i sl. Tu kuhaju male serije piva od 100 do 120 litara, godišnje ukupno oko 6000 litara. Mogu kreirati i po zamisli samih pilaca, a uz to organiziraju male koncerte, večere, rođendanske proslave. Pripremaju se i za glamping. Ukratko, tko to voli, vrijedno je (a i ostalima poduzetnički vrlo inspirativno!) navratiti do Karla.

Buše s poklada u muzej i na UNESCO-vu listu

Usput smo navratili u Muzej buša u Mohaču (mađarski Mohács). Strašne maske kakve se o pokladama mogu vidjeti i u našim krajevima od Baranje preko Međimurja do primorskih zvončara, osobitost su Hrvata-Šokaca još od 16. stoljeća kad su ih onamo prenijeli bježeči pred Turcima. Od 2009. običaj maskiranja u strašne maske pod zaštitom je UNESCO-a. Iz svake se obitelji maskira najmanje jedan, pa bude i 1300 maski! Prošle je godine u grad sa 20.000 stanovnika buše došlo vidjeti 130.000 turista iz cijeloga svijeta. U muzeju ih je izloženo 55, taman da se nadahnete da vam Endre Rosta, po želji, od ovčjega krzna i s drvenom glavom sašije neku za malo bedesanja.

I šokački grah gulaš ima i svoj festival

A večer pod svijetlim mjesecom i jasnim zvijezdama okončali smo pod zvijezdama među vinogradima kod Hrvata-Šokca, imenjaka slavnoga srpskog pjesnika Đure Jakšića, koji nas je poput inozemaca koje ugošćava, sve do Japanaca, dočekao bušama, tamburašima i plesom u raskošnim baranjskim nošnjama te ugostio u obiteljskom podrumu Jaksics najprije palinkom, pa, kako rekoše, palinkom za buše, a zatim svojim laškim rizlingom te vinom prijatelja, a sve uz – opet! – šokački grah-gulaš, izuzetno ljut, koji su kuhali na otvorenome u velikim zemljanim loncima. Već 23 godine u Mohaču organiziraju i Grahijadu, kakvu su naši Baranjci prenijeli i u Beli Manastir.

Festival cabernet franca

Izjutra smo iz Harkanyja krenuti prema vinariji Yylyan u Kisharsányju, kako bismo na jednome mjestu kušali ponajbolja vina regije, jer tu se održavao već drugi Villányi Franc & Franc Festival. Uz druge, organizira ga naš gastronautski znanac i kolega Zoltán Györffy, vlasnik male tvrtke VinOliva i urednik časopisa Pecsi Borozo koji objavljuje prilog Adria 365 o Hrvatskoj je vodi web adrainet.hu . Kad tamo, kao da smo na kakvom hrvatskom sajmu brojni ljudi od vina: Željko Suhadolnik, Ivan Dropuljić, Franjo Francem, Saša Špiranec… Neki su ocjenjivali vina, neki držali predavanja, neki poput nas samo kušali.

Uz vinare iz desetak zemalja, od Francuske i Italije, Bugarske i Slovenije sve do Turske i, dakako, domaćina, čast Hrvatske zastupala je vinarija Degrassi. Na priredbi posvećenoj sorti cabernet franc samo su toga dana očekivali 270 najavljenih gostiju-kušača od kojih je zacijelo svaki kušao po nekoliko vina, a zatim kući uz suvenirsku čašu s oznakom festivala ponio i bocu ili karton vina označen regionalnim zaštitnim znakom dobrih vilanjskih vina – šafranom.

U Bocka, osim odličnih vina i podrumske šetnje, vrhunac je perkelt od obraza mangulice

Koliki je napredak u mađarskome vinogradarstvu, vinarstvu i vinskome turizmu, slušali smo sa svih strana. A izravno se u to i uvjerili u, tvrde, jednoj od najboljih mađarskih vinarija Bock s restoranom i hotelom, sve jedno izrastalo iz drugoga unatrag otprilike četvrt stoljeća. Vino Libra doskočilo je i do svjetskih vrhova u ocjenjivanju Decantera.

U Bocku su bez premca najupečatljivije sljubili malo je reći vrlo moćan perkelt od obraza svinje mangulice s tjesteninom sa sirom i vrhnjem i čokoladnom slasticom toliko začinski snažnom da, nisam prokljuvila, voćnim ili vinskim umakom, s isto takvim, sjajnim vinima: od chardonnaya do odličnih kupaža od čak sedam sorata. Zapravo, rekla bih da su jela skrojena prema vinima, baš po mjeri. Vinovu lozu njeguju kao obitelj na 75 ha vlastitih vinograda i još do 160 ha kooperantskih. Godišnje pune milijun butelja i izvoze u 28 zemalja. Čak 80 posto prodaju u Mađarskoj.

Konobar Tarik, izbjeglica iz Bosanske Posavine, vodi Bockovom vinarskom špiljom

Zanimljivo je da cijelo vinogorje s čuvenim položajem Kopár ima gotovo 80 posto crnih sorta, da raste potrošnja bijelih vina, a da su im vrlo dragi svježi rosei koji pristaju mađarskim različitim jelima. U toj je regiji vinova loza sudbina još od Kelta i Rimljana i taj me je panonski kraj zbog svoga jedinog brda, kao Moslavačka gora, Mons Claudius, podsjetila na moju Moslavinu. Katalozi citiraju Józsefa Bocka kako je vino njihova strast i žele podijeliti svu radost vezanu uz njega. Objavljuju, primjerice, i magazin o vinu i hrani Bock.

Ne manje nadahnuo nas je izlet u Bockove podzemne vinske podrume – mladi šarmantni 25-godišnji konobar i vodič Tarik, izbjeglica iz Bosanske Posavine čak je godinu mlađi od podruma – gdje mnogi uz neveliku naknadu arhiviraju vina, pogotovo neka kupljena u podrumu Bock. Osobito nas je oduševila körpince, okrugla vinarijska špilja s horoskopskim znacima i svjetlima te posebnom akustikom, dva kata ili 14-16 metara ispod zemlje, koju je projetirao Hejmann Ferenc. Kao i pripovijest kako sjemenke istještenoga grožđa prerađuju dalje u ulje i brašno. Moguće i stoga da bi cijele godine imalo što raditi 100 zaposlenih.

Pristajala je baš tu, uz jednu staru peglu, i priča Ede Maržića kako u zagrebačkoj Ilici kani otvoriti – Muzej pegla. Nadahnuće poslovnim i kreativnim idejama, što drugo?

Foie gras, pa tartufi s planine Mecsek, biftek angusa

Mrak nas je sustigao u dvorcu Siklós iz 13. stoljeća i u njegovu podrumu, uz drugo, oživjeli muzej o vinogradarstvu i vinarstvu cijele regije. I tu su se za obnovu potrudili ishoditi financijsku potporu EU. Večer smo završili u tradicionalnome restoranu Tenkes Csárda, doduše bez čardaša, ali nazdravivši i palinkom, voćnom rakijom od marelice. Poslužiše nam foie gras – gusju paštetu već 26 godina nabavljaju od istoga uzgajivača gusaka, a na zidu vidjeh i francusko priznanje – a zatim ljutkast fiš-paprikaš, zapravo prije perkelt od dravskoga smuđa (podsjetio me na Kormoravnov perkelt od soma), zapečenu tjesteninu sa sirom, rezance tjestenine s tartufima s planine Mecsek, biftek angusa što je pasao na otvorenome (te ga ne bih uspoređivala s boškarinom) u umaku sa štrucom od kruha, a na kraju kolače, uz drugo i žarbo šnitu, što je bio povod za priču u čuvenoj istoimenoj slastičarnici Zarbo u središtu Budimpešte, na Wacy utca.

Gastrosuveniri: paprika, kobasice, salame, vina…

Iz našega Thermal Hotel Harkány, gdje sam prvi put vidjela, ne i kušala, seljački doručak ili krumpir pečen s lukom i kobasicama, posljednjega dana obišli smo mjesto, maleno ali turističko i u socijalistička i u sadašnja vremena, jer jedno je od tri u svijetu, uz SAD i izrael, gdje se vodom liječe psorijaza i druge kožne bolesti. Već dvjesta godina, tumače. Očito je izvan sezone, ali smo zato svejedno na tržnici mogli plaćati svim mogućim valutama, pa i kunama, povoljno kupujući kulenje, kobasice, salame, slikovito složeno ukiseljeno povrće (mađarska vijagra uz proste stihove), zatim papriku sušenu i mljevenu, ljutu i slatku. Sireve, vina. I vilanjska i tokaska. Baš dojmljivi i ekonomični gastrosuveniri.

Dekonstrukcija međimurske, podravske ili prekmurske gibanice – fina, fina, fina

A prije polaska još jedan nezaboravan doživljaj u selu Villánykövesd: kao gateri u Suzi, s druge strane granice, u našoj Baranji, podrumi ukopani u glineno brdo s klimom submediteranskom, kažu najtoplijom u Mađarskoj, tako da olendri kao grmlje rastu u nizu poput ukrasne živice. Sjajne smo domaćine našli u vinariji Blum.

Također smo razgranatim podrumom, obiteljski dvije generacije odnosno vlasnik s dvije kćeri i zetovima. Odličan gulaš s lećom, sarma s nevjerojatno ljutim kupusom, te tanjur krasnih savijača nadjevenih sirom, makom, orasima, jabukama, trešnjama/višnjama. Fino, fino, jako fino. Kao da jedete dekonstruiranu međimursku, podravsku ili prekmursku gibanicu. A uz svako od jela odlično sljubljena nepretenciozna bijela i crvena vina i, naravno, rosé.

Vilanjska ulica pivnica

Sva sreća da smo već prije obišli slikovitu ulicu s niskom vilanjskih pivnica-restorana (i zapjevali, bogme!), gdje vinari izravno prodaju i vlastita vina. Jer da nismo, tko zna kad bismo se, kao da je onaj oceanski bermudski, otrgli bojama, okusima, mirisima zavodljivoga Zlatnoga baranjskog trokuta. Malo smo zažalili što nismo u zemlju ušli u našu Baranju, ali ondje i u Slavoniji smo, sjećate se, ionako proljetos studirali. Već nestrpljivo pomišljam: kakav će nam studijske napore naša Karin Mimica osmisliti idući put?

Objavljeno 23. studenoga 2016.
Preporučujem srodne teme na Oblizekima:

http://oblizeki.com/almalomb-ce-vas-osvojiti-vec-juhom-mene-onom-od-krumpira-i-sira-bryndze-19542

Karl ili odlična mala piva iz sela Mecseknádasda

Šokački grah gulaš, specijalitet iz Mađarske

 

Mađarski oblizeki u petak u Gradskoj knjižnici Samobor

http://oblizeki.com/baranja-svaki-put-iznova-odusevljava-cak-i-grahijadom-18305

http://oblizeki.com/backulja-iz-baranje-razvucena-rukama-koje-su-vjezbale-na-zagorskim-struklima-18360

http://oblizeki.com/vruca-kava-kraljice-anne-u-budimpestanskom-caffeu-anna-duga-sa-slagom-baileysom-i-amarettom-8924

http://oblizeki.com/gulas-pred-jutro-novogodisnje-svatovsko-momacko-lovacko-16604

http://oblizeki.com/ptica-kormoran-obozava-ribu-a-restoran-kormoran-i-ribu-i-divljac-4608

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/