Baština, Knjige 25. travanj 2018.

Muzej u loncu s interneta i u knjigu

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

U svibnju 2012. Oblizeki su bili gosti na požeškoj izložbi s kušanjem Baš se nekad dobro jelo, koju je, kao i cijeli projekt osmislila tada viša kustosica, a danas ravnateljica Gradskog muzeja Požega Maja Žebčević Matić, kreatorica i Muzeja u loncu, bloga u koji, napisah tada, mlada muzealka zaljubljena u 3 K (kulinarstvo, književnost i kazalište) nastoji pretočiti hranu i piće odnosno nematerijalnu tradicijsku baštinu Požege i Požeštine, ono što istraži na terenu i što bi, po defaultu, trebalo završiti u velikoumnim, uglavnom dosadnim i nečitanim znanstvenim i stručnim tekstovima. Potkraj prošle godine objavljena je i u Požegi predstavljena, a u travnju je predstaljena i u Muzeju Mimara, i istoimena knjiga u izdanju splitske Naklade Bošković (suradnice Dubravka Matoković, Ivana Domanović, Tatjana Pajkr Engelman, a recenzentice dr. sc. Melanija Belaj i mr. sc. Tanja Kocković Zaborski; dizajn Radnja / Antonio Karača i Petra Vrdoljak).

U uknjiženom je muzejskom loncu tako izuzetno vrijedno i zanimljivo skuhana i pečena zapravo cijela Slavonija. Projekt je proteklih godina špartao terenom, a i slavonskim muzejima, obogaćujući sadržaj i spoznaje neprestano novim faktima i fotografijama iz vlastite manje poznate povijesti. Jednima će se dopasti priče, drugima recepture, a mene su, recimo, osvojila tumačenja manje poznatih riječi, koje će nesumljivo obogatiti i pomalo zaboravljen regionalni slavonski rječnik.

Znate li, recimo, da je zaira – Spremljena hrana koja se nosi kao poputdbina. U Požegi je ovaj naziv vezan uz nošenje hrane u vinograde za vrijeme Grgureva, sve do Drugog svjetskog rata; čikovići – rezanci s makom; iz Valpova košov – jedan od naziva za keramičku posudu posebnog oblika za čuvanje, prenošenje i pijenje vode na otvorenom (a u Novoj Gradiški je to stucija ili testija); krmokolj – lokalni cernički naziv za svinjokolju; fuksendli – rogači, koji su, uz mak i orahe bili čest dodatak slatkim jelima od tijesta?… Ma za radoznale knjiške istraživače pravo blago s terena!

Iako neobična, koncepcija u kojoj se ide od muzeja do muzeja zapravo je – osobito zavičajno – vrlo korisna o čemu svjedoče već i naslovi:

Gradski muzej Požega – Kako Požežani tjeraju Turke mužarima, vinom i vinogradarskim ćevapom; Turšija od krušaka miholjača, jedini seoski kompot;
Zavičajni muzej Stjepan Gruber Županja – Gortani i peke iz Cvelferije;
Muzej Valpovštine Valpovo – Zelčinska staroverska torta; Kiselo povalo i tački bakestare; Muzej Slavonije Osijek – Zavezanci iz čudesne zemlje baranjske; Mađarski svatovi u kotliću; Po esekerskom šmeku;
Gradski muzej Nova Gradiška – Čuveni začudni ćupteti;
Gradski muzej Virovitica – Ćurka čorbina čuvena priča; Kapa dolje za sve obredne okrugle kolače s rupom; Savske davorije;
Muzej grada Pakraca – Saganlijom i pester šnitama preko Pakraca, Pakre i Prekopakre; Zavičajni muzej Slatina – Mesa iz mašće i luka iz bašće!;
Muzej Đakovštine Đakovo – Oj, inočo, pukni kao jaje, moj je lola bio i ostaje!;
Zavičajni muzej Našice – Vatromet kod Pejačevićevih;
Gradski muzej Vukovar – Pogača i popara, starije od najstarijeg;
Gradski muzej Vinkovci – Kada je običaja više nego dana;
Muzej grada Iloka – Iločani, silom varošani;
Muzej Brodskog Posavlja Slavonski brod – I za kraj nešto s početka;
Muzej vučedolske kulture – Što su jeli naši (pra)stari. Muzeji su izdanje pridonijeli i fotografijama iz svojih arhiva.

Recepti su mi, unatoč nakani da ih unaprijede u turistički food street, priznajem, najmanje zanimljivi, ali se u ovom projektu prema njima ionako odnosim kao prema još živim ilustracijama I svjedocima, poput onih koji su ih muzealcima kazivali, a na kojima bi upućeni znalci mogli nadograditi kojekakve nove priče I eventualno, dakako, jela (normativi dr. sc. Andrej Kristek, fotografije Boris Knez). Od njih 35, ako sam dobro brojila, većina je jela muzejska – doduše s meni nelogičnim modernim ugradbama poput, recimo, vegete (!?) – a rijetka su već lokalno, poput požeškoga vinogradarskog ćevapa ili bošpora, crvenoga i bijeloga, unaprijedili u suvenirsko ili čak nekako zaštićeno jelo, što procjenjujem i njihovim krajnjim dometom. Nije naodmet!

Prelijepa mi je priča granadir marša ili damen kaprica ili rezanaca na brdo ili popare i popurene salate…, ali samo priča, a šaran u rašljama, perkelt od štuke sa sirom i slaninom moderniziran u perkelt od soma (bez kosti!), divlji zec, guščji paprikaš, kovrtanji, tački u različitim varijantama na sreću već itekako žive.

No, znanstveno i praktično dobro ukorijenjen i pristavljen, što je danas kad svi multimedijalno bare i vare zapravo rijetkost, Muzej u loncu zacijelo će nas još iznenađivati našom vlastitom baštinom, okusima i mirisima, namirnicama i kulinarskim postupcima, onime što smo s razlogom ili bez razloga potisnuli i umalo zaboravili.

Objavljeno 25. travnja 2018.
Preporučujem na Oblizekima srodne teme:

http://oblizeki.com/muzej-u-loncu-%E2%80%93-istrazivacki-etnoblog-kao-pozeski-suvenir-zavicajnih-okusa-6843

http://oblizeki.com/ne-trebamo-nametati-svoja-jela-ali-moramo-biti-svjesni-da-smo-ono-sto-jedemo-a-i-ono-sto-smo-jeli-7101