Vino 12. studeni 2010.

Moderne dionizije – sv. Martin ga bu krstil, ja bum ga pil…

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

Uz uobičajene najave o pojačanim policijskim kontrolama, 11. studenoga i dane od kraja jednoga do kraja drugoga tjedna slavi se Martinje. Pjeva se: “Došel je došel sv. Martin, on bu ga krstil, ja bum ga pil.” I uz vinske se razuzdane“biskupe” i “litanije” i stare štatute i regule mošt po klijetima i restoranima “prevodi” u vino.

Martinje se smatra blagdanom vinogradara i poljoprivrednika, jer su poslovi po vinogradima, voćnjacima i poljima dovršeni, ljetina pospremljena i može se uživati u plodovima vlastita rada. Dakako, uz vino koje naveliko vrije ili je, poput portugisca i drugih rano obranih sorta, već pravo mlado vino.

Iako je bio katolički je svetac Martin, prvi put ne i mučenik, zapravo je preuzeo ulogu pretkršćanskih, posebice antičkih vinskih božanstava i običaja, primjerice dionizijskih svečanosti odnosno bogova Bacchusa (Bakha) iz grčke i Dioniza iz rimske mitologije. S vinom i gozbama, hranom i užitkom nije imao mnogo veze. Ime je dobio po Marsu, rimskome bogu rata, jer je  trebao karijerom naslijediti oca, rimskoga visokorangiranog vojnika.

Živio je u 4. stoljeću, a anegdota spominje da je za studeni jašući naišao na bijedno odjevena siromaška pa mu je mačem odsjekao komad svoga grimiznoga vojnog plašta da se zaštiti. Isus mu se na tom zahvalio u snu govoreći kako je time i njega ogrnuo. Martina je to ponukalo da se obrati i okrene vjeri, a u kršćanstvu ga je slijedila i majka. 

Osobito su ga štovali sirotinja i seljaci, a na njegov se pogreb 11. studenoga 397. godine slilo toliko mnoštvo da je vrlo brzo uzdignut u sveca.

Kult sv. Martina proširen je Europom, pa i u nas je izuzetno omiljen. Njegov je zaštitni znak guska, ne zbog toga što uz mlado vino obično tradicionalno poslužuje ta pečenka, nego zato što se po predaji sv. Martin pri proglašenju biskupom od nelagode sakrio među guske, koje su ga otkrile gakanjem. Dakako, to ih je stajalo glave. Ta je pučka predaja, po svemu sudeći, samo nastavak priče o rimskome Marsu kojem je kroz gusje pero na ratničkoj kacigi atribut također bila guska, a on je, prije nego što je postao bogom rata, bio bog ratarstva, pa i vinogradarstva.

Većina drevnih europskih naroda u jesen se, upravo u današnje martinjsko vrijeme, bogatim gozbama obilježavao završetak jedne godine i stari su obredi imali drugačija značenja od današnjih koji su sve više – turistički. Glasoviti su, primjerice Križevački štatuti.

No, nije li sve to dobrim razlogom da se ne nazdravi mladim vinom? Dakako, uz pečenu gusku ili drugu plovku s kestenima.

Jeste li i kako obilježili Martinje?