Baština, Kušajte s nama nešto novo 21. travanj 2012.

Jurjevska pogača peče se o Jurjevu i kiti zelenim vijencem poput Jurja zelenoga

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 5 komentara

Baš su se lijepo datumski, dan za danom, 22. i 23. travnja, podudarili Dan planeta Zemlje i Đurđevo, Jurjevo, odnosno po katoličkome i narodnom kalendaru imendan Jurju, Juri, Georgu, Đuri i Đurđici. Dakako da cvatu i mirisne đurđice!

A ta su se dva dana, dva blagdana, jedan globalni iz 21. stoljeća, a drugi naš domaći, čak iz pretkršćanskih vremena, podudarila i sudbinski. Dakako, neprestanim čovjekovim strahom od kataklizma, bilo prirodnih bilo najkovitih, ali isto tako, još više, brigom za svijet oko nas, za vlastito dvorište i za cijeli planet. Za ljepotu.

Moderno je “misliti globalno, a djelovati lokalno”, a mudri su to činili oduvijek. No tek kada je Zemlja napadnuta iznutra ljudskim nedjelima protiv čovjeka, biljaka i životinja, protiv neživoga koliko i protiv živoga, osvijestili smo se mi, ljudi visokorazvijene civilizacije i suočili s pitanjem: kako sam, svatko od nas, može pomoći svojoj Zemlji – tlu, vodi i zraku, svome zavičaju i cijelom planetu? To kulturološko i kulturno pitanje prelazi u egzistencijalno.

I dok se službeno tek 1992. godine u svijetu počeo službeno obilježavati Eart Day – 1969. prvi put neslužbeno u San Franciscu, a u Hrvatskoj kao Dan planeta Zemlje od 1990., svijest o zelenome mnogo je starija. Starija i od razarajućih misli i razarajućih čina.

Prošel je prošelzeleni Vuzem, došel je, došel zeleni Juraj

Nekad se u nas, po zapisima otprije dva stoljeća, pjevalo “prošel je prošel zeleni Vuzem, došel je, došel zeleni Juraj”.

Slavio je taj napjev ne samo mučenika iz Kapadokije koji se borio sa zmajem ne bi li spasio lijepu kraljevnu i uz kojega se od srednjega vijeka vežu i legende kako probada zmaja, a jedan od kipova koji ga prikazuju u toj ulozi blizu je Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. U Carigradu mu je crkvu dao podignuti bizantski car Konstantin I. Veliki, a čak je i zaštitnih nekih zemalja.

Slavio je drevni napjev o zelenome Jurju, kako maestralno u “hodu kroz godinu” opisuje Vitomir Belaj “Jurjevo, kako je bilo rečeno, veoma važna granica između zimske i ljetne polovice godine”. Odjeven u mlado lisnato zelenje Juraj Zeleni plesao je i bedesao, a svi su mu nešto darivali ne bi li im polje bilo zelenije, bolje rodilo. Danas to zovemo izazovom, odgovornošću za planet, pa je to čudesnije, uz učestale dječje pjesme i plesove, podsjećati se drevnih prizivanja plodnosti i pjesama o Zelenom Jurju koji “donesel je, donesel, peden dolgo travico, / laket dolgo mladico…”

Navjestitelj proljeća, patron nekoliko zemalja ali i zaštitnik stoke, vrlo je štovan i u istočnoj i u zapadnoj Crkvi te  duboko ukorijenjen u sjeverozapadnoj Hrvatskoj a posebice u Turopolju, gdje se priređuju poznati jurjevski kresovi, najveći ispred Lukavca. Jurjevanje u Turopolju ne može ni bez jurjevskoga koša i plesa uz narodni napjev o Zelenom Jurju:

 

Prešel je, prešel
pisani Vuzem.
Došel je, došel
Juraj zeleni.

Iz zelene gore
u to ravno polje.
Darujte ga, darujte
Jurja zelenog.

Dajte Juri mesa
da vam ne bedesa.
Dajte Juri soli
da vam Boga moli
Darujte ga, darujte
Jurja zelenog.

Dajte Juri sira
da vam lepše svira.
Dajte Juri jajec
da vam ne bu zajec.
Darujte ga, darujte,
Jurja zelenog.

 

 

Navek nekaj kak je bilo…

Na nedavnim 6. Babičinim kolačima kao najoriginalnija u etnozagorskome izrazu ocijenjena je Mira Smiljanec. Ona je prošle godine pobjedom u Radoboju sa sjajnim svatovskim kolačem jutarnjicom tu manifestaciju i dovela u općinu Đurmanec, a predstavila se po mojem odabiru i na zagrebačkoj izložbi tradicijskih slastica Slatka Hrvatska.

Ove je godine imala također izuzetnu slasticu. Po mojem bez premca najzanimljiviju. Ponovno je to bila pogača, koju je nazvala jurjevskom pogačom. Najavljuje da će baš sada za Jurjevo ispeći za župnoga patrona, za crkvu sv. Jurja u Đurmancu. Gospođa Mira pripovijeda kako se nekad takva svečana pogača pekla također za Jurjevo, kada je stoka prvi put izlazila na pašu van iz štale. Zato se i ukrašavala tratinčicama i pušpajem, kako u tome kraju zovu šimšir odnosno bušpan. Mirin otac Rudek Klasić, ispripovijedila nam je, malo pogače dao bi stoci, a na rogove kravama objesio bi i venček s pogače. Sveti Juraj je, rekoh, i zaštitnik stoke te ga se tom gestom molilo i zahvaljivalo za zdravlje i plodnost blaga.

I dok se publika divila jednostavnom Mirinu stolnjaku, slastici, odjeći, oglavlju, nakitu, ja sam zapisala recepturu. Možda tom «zelenom» pogačom s vijencem za Dan planeta Zemlje ili za Đurđevo poželite blagosloviti svoju družinu, obitelj i prijatelje.

Jurjevska pogača (Mira Smiljanec iz Donjega Maclja, Đurmanec)

Sastojci

• 1000 g brašna
• 1 kvas
• 3 jaja
• 2 žlice masti
• 5 dl mlijeko
• 3 žlice šećera
• žlica soli
• 500 g sira
• 2 dl vrhnja
• 2 jaja
• 100 g grožđica

za premazivanje

• 2 žumanca

Priprema

Pripremite kvas da se malo digne s malo toploga mlijeka, malo šećera i brašna.  Umijesite tijesto s jajima i mlijekom te šećerom, malo soli i masti kao za gibanicu. Komadić tijesta odvojite i oblikujte u kuglu te ga ostavite sa strane da se posebno diže. Veliko tijesto pomiješajte s malo sira i grožđicama i ostavite da se dobro digne. Zatim ga u namašćenu medenicu, keramičku posudu, savijte u obliku puža. U sredinu stavite ono manje tijesto koje ste nadjenuli s ostatkom sira, vrhnjem i ostavite da još malo uzraste. Prije nego što ćete je staviti u pećnicu, pogaču premažite s dva strajbana jajca. Pecite je oko 45-55 min, u početku na 200 °C, a pri kraju smanjite na 170 °C. Pečenu i ohlađenu pogaču ukrasite zelenim vjenčićem.

 

Nije naodmet

Gospođa Mira ostavi još malo tijesta sa strane te svoju Jurjevsku pogaču dodatno ukrasi i sa dvama vijencima od tijesta upletenoga u pletenicu.