„Iz Grgić kuhinje“ priče nadmašile recepture
Na više od tristotinjak stranica Ivo Grgić sabrao je brojne priče i recepture koje je na RTL-u tjedno predstavljao s urednicom Katarinom Dimitrijević Hrnjkaš u zajedničku knjigu Iz Grgić kuhinje (recenzenti Miroslav Kuskunović, Branko Ognjenović i Ivan Pažanina). Zašto? Bio sam zasićen poljoprivredom poslije 46 godina od čega 41 na, kazuje mi na kavi ugledni doktor znanosti i umirovljeni profesor Agronomskoga fakulteta. Isprva je krenuo s nezatomljivom čežnjom siromašnoga dotepenca iz Bosanske Posavine u Zagreb za najuobičajenijim nedjeljnim objedom, a skućivši se, pošto je odradio i bauštelu u Njemačkoj, postavši akademski građanin i priženivši se – sam kaže da je pripizdek – ni manje ni više nego na Šalatu, širio je vidike, krugove poznanika i prijatelja te gastronomsko iskustvo i ponudu vlastita stola sve do ladanjske drvene kuće na Grgić gruntu u Posavskim Bregima. Odatle i na naslovnici posavska narodna nošnja.

Pozivnica na prvu od brojnih najavljenih promocija nastala iz naslovnice “Iz Grgića kuhinje”
Već je sada prenamnožio osobito uknjižene recepte, ali ne posustaje i u mirovini očigledno, poslije stručnoga dijela posla sa (savjetničkim!) analizama hrvatske poljoprivrede (zato vam ni u ovome kontekstu neće nedostajati ni ministara!), ima vjeru i u laganiju, danas modernu, ukusniju kulinariku. Poduzetnički objavljuje svojevrsnu, ne baš jeftinu kuharicu u vlastitu izdanju i uvlači nas u dobro ispričane priče – više od šezdeset! – o biranim, zanimljivim ljudima (otkad sam radio Vegetine male tajne dvostruko obožavam svjedoke, kazivače!) i ilustrirajući ih tematskim receptima te, dakako, brojnim raskošnim fotografijama i dodatnim ilustracijama. Oduševio me je kod uz svaku priču, jer se uz uknjiženo može vidjeti i materijal na net.hr .

Autori razmijenili knjige: prof. dr. sc. Ivo Grgić i Božica Brkan, autorica Oblizeka (Foto Miljenko Brezak / Oblizeki)
Knjiga je opsežna, pa mi baš zato nedostaje dodatni popis recepata, a i zbog manje upućenih dodatni rječnik. Bogatstvo priča i recepata zbunit će ih, jer, primjerice, bez barem tumačenja na sandard neće znati odakle potječu neki lokalizmi, pa ni što znače neki nazivi jela (pokljukuša, keške, lukmira, siraluk, mežerli….), namirnica (čičvarda, fažol,…), a s razlogom sumnjam da u Odžaku tanjur zovu baš pjatom, iako je u svakom TV showu tanjur poslovično sužen na taj lokalizam zbog dalmatinskih chefova. Izbjegla bih ja i opća mjesta savršenih recepata, ali to je do Profesorova izbora. Preporuka: uzmite i čitajte, a svidi li vam se, kuhajte prema ovoj knjizi od koje bi se moglo skrojiti i nekoliko knjiga.

Prof. dr. sc. Ivo Grgić sa svojom knjigom (Foto Miljenko Brezak / Oblizeki)
Uvodno mu je geslo:
Uz sve restorane s pet i više zvjezdica, ponekad nam najviše paše ono nešto domaće, jednostavno. Podsjeti nas na dom, toplinu obitelji i ušuška u sigurnost. Ovo su zapisi da sjećanja ne izblijede. Krenimo zajedno u taj svijet jer nema ništa ljepše od mirisa iz majčine ili bakine kuhinje.
Od babe Anđe i djeda Ante do supruge Mirjane, koju naziva i valkirom, kraljicom srca i žlice, množe se osjećanja okusi, priče i kreće s poslovičnim nedjeljnim ručkom: juhom s domaćim rezancima, junetinom na lešo, paradajz sosom, pire krumpirom. Neke će zainteresirati Čiča Mića i njegovi šarani, pripremljeni primjerice na roštjeru i poseban riblji paprikaš s Mostina, ali i njegov zavičajni rječnik. Njemu se, kaže profesor Ivo, okreće kada želi na početne postavke. Savjetuje ne samo kako poboljšati ovaj ili onaj dio poljoprivrede nego i kako pisati pisanice, zatim postuskrsni detoks juhom, sirutkom ili rasolom. Uz priču o visokoj gredici podastire što pripremiti od obično neomiljenih povrtnih kultura kelja i poriluka. Donosi i priču o kikirikiju, bazgi, bagremu, lipi i ruži, dakako uz savjet kako od njih pripremiti sok, sirup… Mirišljave i slatke kao duša. U drugoj će priči pak, primjerice, liker od višnje biti ipak samo lijek.
Profesor me je ganuo podsjećanjem sentimentalnom ilustracijom na dnevne novine Vjesnik u kojima sam započela profesionalni novinarski život: Vjesnik je bio drag i studentima jer su u njega mogli zamotati komad slanine ili čvarke. Tko bi pored praznog droba brinuo zbog olova?! Pripovijeda o soparniku, ali ne bilo kojem nego o Marinovu. Nešto kasnije slijedi i Soparnik na Ivankin način). Zatim o makarunima (ali ne našim starinskim graničarskim!) sa sirom i svježem te siru škripavcu. Navede vas da, ako prije i niste, kušate puževe, a onda se, podsjećanjem na prijatelja Roberta Hadžića, baci na recepte začinjene ljubavlju – čičvardu sa sipom, lignje s graškom, fažol s blitvom. Skače od šnenokla do manistre i pure iz Zagore do Rafaelo čokoladnih bombica i Mirjanine ljetne rapsodije (pohani patlidžan kojega naziva mudonjom, polpete od tikvica, grickalice od brašna) i ideja kako skuhati mahune ili pripremiti brzinski doručak za djecu.
Ukratko, skače od povijesnoga do recentnoga i po različitih regionalnim hrvatskim te okolnim od slovenske do makedonske, pa i internacionacionaloj kuhinji i razmišljam kako baš zbog priča mora, osim ukusno, biti zanimljivo i duhovito za stolom Grgićevih. Priznajem, osobito su me dotakle priče kakve sam sama ispričala u svojoj zavičajnoj čitanci Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenoj prije točno dva desetljeća, primjerice priča o kotlovini mojih Moslavčana Kezeleovih iz Šumećana ili o kuniću, pilećim želucima, ličkim šniclima, o kruhu crnom, pirovom, rogačovom, žirovom… Dotakle su me i one koje sam i sama već ispričala negdje drugdje kao pomalo egzotične, a Ivo Grgić donosi ih, kao posve na kraju, uz opis božićnoga stola iz svoga rodnog sela Jošave s grahom gnječom i s pijetlom, dok se ne raspadne s kostiju, s dugo kuhanom pšenicom „razbijenom“ na kamenom žrvnju, keškeom.

Po odabiru profesora Grgića uvodna od tri stranice posvećene pokljukuši…
A za objavu na Oblizekima prof. dr.sc. Ivo Grgić odabrao je također sentimentalno – pokljukušu. Uz čestitke i skretanje pozora da je to prosto jelo i kao slika i kao video trenutačni hit na većini društvenih mreža, prenosim priču Iz Grgića kuhinje u cjelini:
Za gastrobombu trebaju vam samo brašno, voda i sol
Neki me špotaju zbog pripovijedanja o jelima iz moje pradomovine, ali se uvijek sjetim suseda Tomislava Urbića, povratnika iz dijaspore, koji jednom zgodom reče: „Bosna je čudna država“.
A ja se sjetih stihova Muse Ćazima Ćatića, pjesnika iz Odžaka:
„Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika“.
U vrijeme M. Ć. Ćatića (1878. – 1915.) nije se na prvu skakalo na iskaz pripadnosti naciji ili vjeri, te su jela uvijek bila „naša“ a ne „naša ili njihova“.
Jedina razlika bila je ta je li netko imao ili nije imao hrane da stavi na siniju i nahrani mnoštvo čeljadi.
Da ne lažemo, ipak su bile manje razlike je li nešto bilo prihvatljivo ili ne, posebno između kršćana i muslimana.
Jer ne zaboravimo da je i to Bosna, koja je stoljećima živjela u ekumenizmu.
Jedino su svi bili u suglasju da šljivovica i vino nisu grijeh, barem u ona vremena. Jer tko se ne sjeća pjesme „Vino piju nane age Sarajlije…“ pokojnog Himze Polovine*?
A pšenično brašno uvijek je bilo „naše“, od pojave pšenice na području Levanta do danas, jer nije zabilježeno da se pšenica nije koristila kao hrana zbog nekih razlika između ljudi.
To je proizvod koji se zadržao bez obzira na umjetnu
ili prirodnu inteligenciju. Trbuh se još ne napaja bežičnim punjačem.
Jednostavno jelo koje vam nudimo za pripravu je pokljukuša, koja se negdje spominje i kao kljukuša. I nije razlika samo u imenu, ona je i suštinska.
Tako je kod bunjevačkih Hrvata pokljukuša juha s pečenim tijestom, a u nekim dijelovima Bosne to je pita.
Ipak, da vas previše ne zbunjujemo, mi vam nudimo pokljukušu, onakvu kakva se pripremala i još se priprema u Bosanskoj Posavini, u selu Jošavi i šire.Recept za pokljukušu
Pokljukuša ne poznaje godišnja doba, ona nije sezonsko jelo kao buncek ili hladetina, a nekad je bila omiljena i u djece i u starčadi.
Najčešće se pripremala za doručak, a danas je dragi Posavljaci, razasuti širom svijeta, najčešće pripremaju za nedjeljni doručak prije odlaska na pučku misu u obližnju crkvu. Pokljukuša dobro dođe i kao jelo iznenađenja za goste (ne)namjernike jer jedne podsjeti na rodni kraj a druge, koji nisu Posavljaci, ugodno iznenadi.
Često se sjetim Novalje, ljeta i jutarnjeg poziva suseda Šime Čolića da dođem na pokljukušu.
A jednom zgodom i moja supruga Mirjana, za druženje s obiteljima Križan, Jelušić, Rogić, Rstić… uz druge delicije Bosanske Posavine, pripremila je i pokljukušu, na veselje naših prijatelja.
Za ondašnju pokljukušu bili su potrebni brašno, voda, sol, češnjak, malo slanine i svinjske masti.
Za one imućnije ili za prijatelje s trinaestoga kata zagrebačkog nebodera tu su i vrhnje te kiselo mlijeko ili jogurt, a uz pokljukušu možete poslužiti narezanu kobasicu, slaninu i svježi kravlji sir. Po mogućnosti da je sve iz vlastite proizvodnje.
Tijesto napravimo žitkim, negdje između smjese za palačinke i tijesta za kruh, te u njega dodamo malo soli.
Za to vrijeme pećnicu zagrijemo na 180 °C. U lagano nauljenu tepsiju ulijemo tijesto tako da bude debelo oko 2,5 cm. Peče se dok ne dobije zlatnožutu boju. U međuvremenu pripremamo preljev.
Nekad su, zbog neimaštine, zagrijali malo svinjske masti i na to stavili na kockice narezanu slaninu.
Kad je tijesto gotovo, pazeći na ruke, lomite na nepravilne komade veličine jednog zalogaja, prelijete mašću, dodate sitno nasjeckani češnjak i promiješate. Ovako je nekad izgledao doručak u mojem kraju
i neka vam je u slast!
Danas su vremena drugačija i, koliko god gunđali na trgovce, naši su hladnjaci mnogo bogatiji od onomad skromnih špajzi. Zato i možete pripremiti bogatiji preljev i dodatak uz pokljukušu.
Preporučujem vam da u otopljenu mast na nekoliko sekundi dodate bijeli luk, zatim malo vode te vrhnje. Smjesa mora biti rjeđa te njome zalijte tijesto i promiješajte.
Po želji na pokljukušu u svome pjatu možete dodati još malo vrhnja.
Da bi sve bilo još ukusnije, sa strane stavite već pripremljenu slaninu i crveni luk, a kao što smo rekli, dobro dođe i nekoliko kriški domaće kobasice.
Može i malo svježeg sira. Ako ga nemate, dobro dođe čaša kupljenog jogurta. I znajte da vam već odavno zavide moji bivši suseljani, koji nisu mogli imati takav dodatak, ali
ni priliku brinuti se o svojim kilogramima te o „štetnosti“ svinjske masti.
Ili, kako bi rekla moja baba Anđa, „polako, djeco, nešto mora ostati i za poslije“.

… i zaključna duplerica posvećena pokljukuši
Objavljeno 26. listopada 2026.

Nema komentara