Baština, Čitanka, Kušajte s nama nešto novo 12. svibanj 2023.

Hrvatska kuhinja / Horvát Konyha predstavljena u Društvu hrvatskih književnika

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Croatica iz Budimpešte i Srednja strukovna škola Antuna Horvata iz Đakova predstavili su poslije Santova i Đakova i u Zagrebu jedinstvenu dvojezičnu hrvatsko-mađarsku knjigu Hrvatska kuhinja/ Horvát Konyha u izdanju budimpeštanske Croatice. Za promociju je odabrano Društvo hrvatskih književnika, jer je u kuharici objavljeno 105 od ukupno 365 recepata koje je sakupio književnik i prevoditelj te član DHK Marko Dekić Bodoljaš (1937.-2017.), rođen u šokačkome selu Santovu. Maturiravši u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj učiteljskoj školi uključio se u kulturnoprosvjetni rad hrvatske manjine u Mađarskoj. Kao učitelj je radio u gradišćanskohrvatskom naselju Hrvatskoj Kremlji, a potom na kulturnim pitanjima u Demokratskom savezu Južnih Slavena. Od 1979. radio je kao novinar u Narodnim novinama, a od osnutka u Hrvatskome glasnike, tjednike Hrvata u Mađarskoj bio je zamjenik glavnoga urednika. Od rane  je mladosti pisao i uvršten je prvu antologiju pjesništva hrvatske i srpske manjine u Mađarskoj U kolo (1969.). Objavio je zbirke: Duga nad zavičajem (1979.), Sunčana polja (1980.), Tišine i ljubavi ( 1986.), Stopama djetinjstva (1989.), S bačvanske ravnice (1997.), Miris vrbika (2001.), Pruži mi ruku (2001.), Moja je pjesma šarena (2017).

Bodoljaš je na početku predstavljen i poezijom, koju je čitao dramski umjetnik Darko Milas, a potom su o kuharici govorili ravnateljica Croatice Budimpešta Timea Škrlin Šakan, predsjednik Ogranka DHK Slavonsko-baranjsko-srijemskoga i ravnatelj Srednje strukovne škole Antuna Horvata Mirko Ćurić i utemeljiteljica i glavna urednica internetskog magazina www.oblizeki.com i književnica Božica Brkan.

U Uvodu Hrvatske kuhinje/ Horvát Konyha Mirko Ćurić opisuje kako je na Hrvatskoj književnoj Panoniji IV u Kulturnom centra Croatica i HOŠIG, na kojoj sudjeluju hrvatski umjetnici i prosvjetni djelatnici iz pet zemalja, Srednja strukovna škola Antuna Horvata Đakovo predstavila dvije kuharice i jela (srednjevjekovna, adventska), a tadašnji ravnatelj Croatice Ćabo Horvath predstavio je rukopis dvojezične hrvatsko-mađarske kuharice s receptima hrvatske nacionalne kuhinje. Dogovoreno je da u okviru praktične nastave s đakovačkim učenicima nastavnici skuhaju i snime jela. Uz učenike, u projektu su sudjelovali: Marija Batori, Sanja Hajduković, Mihaela Andrić Tosenberger, Marija Katilović, Nevenka Kolaković, Mirjana Klepo, Dubravka Scharmitzer, Ivana Platužić, Krunoslav Bierović, Mihaela Kelbas i Roberta Tomas. Ćurić tu svojevrsnu školsku zadaću spominje kao svojevrsni nastavak primjerice Kuharske knjige čakovečkoga dvora obitelji Zrinski iz 17. st., prve tiskane kuharice zagrebačkoga kanonika Ivana Bierlinga iz 1813. Od 11. st. do 1918. opisuje utjecaj bečke i venecijanske, turske i mađarske, a ja bih dodala i francuske kuhinje kao i kuharice objavljivane tijekom 20. stoljeća te osobito nastale osamostaljivanjem Hrvatske, monografske i istraživačke, kao što su Hrvatska jela na suvremeni način, Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata i slične, koje su nedvojbeno utjecale i na  Hrvatske kuhinje/ Horvát Konyha, kao, uostalom, i projekti Podravske s Vegetinim Malim tajnama velikih majstora kuhinje i izdanjima proisteklih i njih, osobito vezanih uz hrvatsku i mađarsku kuhinju.

Ova je dvojezična kuharica nedvojbeni kulturološki prinos hrvatskom stolu i hrvatskoj kulturi ukupno, nacionalno, i mađarskima, a osobito za Hrvate u Mađarskoj kao dio nacionalnoga identiteta i baštine. Zašto se uopće pišu i izdaju kuharice? Od bilježnica s receptima da se zapamte recepture i šire dalje, educira za pripremu jela, a i zbog sentimenta, primjer čega je moja zavičajna čitanka Oblizeki – Moslavina za stolom i www.oblizeki.com. Hrvatska kuhinja/ Horvát Konyha već sad ima odlike i jednoga i drugoga, da se prehrambene navike svog naroda zadrže u okviru većinskoga. Je li moguće? Pogotovo kada su kuhinje kao što su mađarska i hrvatska i slične, bliske a ipak različite, s međusobnim utjecajima. Nisam naširoko istraživala, ali valja spomenuti i same nazive koji su s jelima u hrvatski stigli iz mađarskoga jezika: palačinka, gomboci, gulaš, paprika, paprikaš, perkelt… Ne možemo ne spomenuti kiselo vrhnje ili ljutinu, napose u krajevima uz mađarsku granicu poput Baranje. Ne samo da dijelimo kontinentalni panonski krajolik i agrokulturu, nego i ishodišta i prožimanja unutar srednjeeuropske kuhinje s bečkom kuhinjom, kamo su, očito preko nas, stigle štrudle od turskih jufki, a da ne spominjemo kremštine, tortruszwurm krémes, za caricu Sissi kreirane u budimskoj slastičarnici Ruszwurm, klasične torte bez kojih nema ni hrvatske slatke kuharice kao što su Esterhazy, Dobos…

Devedesetih s determinacijom što je uopće hrvatska kuhinja stiže nam i na stol internacionalizacija i globalizacija s mnogim novim nišama: nacionalnim kuhinjama iz cijeloga svijeta (osobito talijanska, kineska, japanska, meksička…) i egzotičnim namirnicama i kombinacijama, raznoraznim trendovima, a posebice underground stilovima zdravoga života i tzv. zdrave hrane i prehrane (vegetarijanska, vege, makrobiotika…). Bio, eko, funkcionalna hrana usredotočena je i na specifično zdravstveno stanje konzumenata, primjerice dijabetičara, celijakičara itd. Istovremeno industrijalizacija započeta s Drugim svjetskim ratom (posebni štednjaci i pećnice, hladnjaci i zamrzivači i niz drugih kuhinjskih/kuharskih pomagala sve do robota koji kuhaju!) još više jača donoseći ponudu pripremljenu novim postupcima, uz mogućnost pripreme i čuvanja novim tehnologijama, te se i nacionalna i svakovrsna druga jela mogu u primjerenim pakiranjima u obližnjim prodavaonicama kupovati kao gotova i polugotova, zamrznuta, mogu se i naručiti doma. Kuhinja postaje središte modernoga doma poput nekadašnjega ognjišta, uz brojne olakšice svi rado kuhaju. Uz fastfood i streetfood sve je pri ruci. Dio turizma specijalizira se za gastroture, kao i mediji, posebice elektronički i društvene mreže. Na krilima ekonomije hedonizma nikad moćniji marketing hrane i pića danomice stvara gastroshowove i stvara influencere i zvijezde, a receptima ne mogu napuniti mnoštvo formata te je sve više kopipejstera i tobože svakidašnjih kreativnih pomaka, zasad ne moćnijih od dosjetki kao što je na Babičinim kolačima tradicionalna zagorska bučnica s – đumbirom (jer na internetu piše da buča dobro ide s tim stranjskim začinom! Zanimljivost je da hrvatsko-mađarska kuharica donosi (slanu) bučnicu i kao toplo predjelo i (slatku) zagorsku bučnicu sa sirom kao desert.)

Internetizacija s jutjuberima i tiktokerima ne ide, dakako, naruku tiskanim knjigama pa ni kuharicama. No, upravo su zato projekti poput Hrvatske kuhinje/ Horvát Konyha važni da se ne zaborave i jela, ali ponajprije osnovni okusi izuzetno važni za hrvatsku kuhinju. Oni se ne mogu prenijeti elektroničkim medijima, pa ih ni umjetna inteligencija ne može oživjeti, replicirati.

Hrvatska kuhinja/ Horvát Konyha donosi jela podijeljena klasično na hladna predjela (papula, salata od svježega luka…), topla predjela, umaci, juhe (uz ličku, zagorsku i slične i  juha od kestena i krušaka, zaboravljena na našem stolu kao što je zaboravljeno da se kruška tepka na svečanostima posluživla kao prilog!). jela od govedine (ličke šnicle, musaka od paprike…), jela od svinjetine (kotlet na samoborski, svinjetina s hrenom, kotlet s trsja…), jela od peradi (kosani pileći odresci), jela od divljači (raznovrsna, marinada za divljač), jela od riba i rakova (oslić s koprom!?),  slatka jela i deserti (fanjki, kroštule).

Oduševljena sam juhom od sirutke, u nas gotovo zaboravljenom, sirotinjskim graničarskim jelom, koje sam kao omiljeno majčino jelo uvrstila i u zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom!) Sugeriram u slučaju obnove novoga izdanja i uvrštavanje izostavljene a jedne od najpopularnijih i najekononomičnijih slastica u nas – gospođa Timea Škrlin Šakan kaže da se u Mađarskoj  uopće ne peče! – mađarice,  madžarice, kajk. madžarke. Desetak sam godina istraživala za tekst odakle potječe taj kolač s (najčešće) pet kora, čokoladnom kremom i glazurom. Gostujući 2017. pjesnički u mađarskom dijelu Gradišća, gospođa Anna Timárné Skrapits, učiteljica iz Petrova Sela, na precizno pitanje iz svoje bilježnice recepata precizno mi je još od zajedničke nam Austrougarske, uz druge, izvukla i mađaricu, koja se na mađarskom zove hatlapos, što, kako mi rekoše, doslovce znači šest listića, hoće reći šest listova tijesta. Zašto? Nisam našla odgovor, ali sam našla da i u Mađarskoj imaju različit broj slojeva i da Mađari vole mađaricu. Najtupaviji mi je znalački prijevod mađarice na engleski: Croatian Layer Cake. Usput, rekord na ocjenjivanju Kriškim oblizekima – 12  kora!

Juha od sirutke (Hrvatska kuhinja/ Horvát Konyha, Croatica, Budimpešta, 2022.

Sastojci 

5 dl kiselog vrhnja
3 žlice kukuruznog brašna
1,5 l sirutke

sol

Priprema

Skuhajte sirutku. Izmiješajte kiselo vrhnje s brašnom i uz stalno miješanje ulijte vruću sirutku. Po potrebi dodajte soli i kuhajte još 10 minuta.

Objavljeno 12. svibnja 2023.