Gastroizlet 29. rujan 2021.

Gastropozdrav iz Crne Gore: njeguški pršut, njeguški sir, njeguški popek…

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

Kada smo s trotjednog (!?) ljetovanja u Dubrovniku sredinom osamdesetih skoknuli na jednodnevni izlet u Crnu Goru, Bokom, obalom, pa do Cetinja, od svih su mi mjesta do danas najviše svježi Njeguši. Rodno mjesto Petra Petrovića Njegoša. U udolini ispod Lovćena. Okus divnoga pršuta i divnoga sira, njihove slanoće, pogotovo jer nije bilo na svakom mjestu ni pića kao danas, a ni vode u plastičnim bočicama, do danas sam osjećala na nepcima. Boraveći manje od pet dana u Crnoj Gori u rujnu 2021. ti krasni okusi vratili su mi se još plemenitiji i pršutom i sirom, a njima je dodano i nekoliko specijaliteta, bifteka primjerice, od stoke uzgojene u Njegušima, gdje se naveliko razmahao i turizam.

Mnoga su jela postala njeguška. Nisam mogla ne vidjeti kako se u središtu Podgorice, pokraj Sahatkule, u malome dućančiću nudi njeguško meso i shumesnati proizvodi. Meni bi dostajala još samo čaša Vranca pro corde, vrhunskoga crvena vina, ma neka mu i 14% vol. alkohola. Može se naći i kod nas, berba 2018. taj proizvod 13. Jula Plantaža. Idu uz to, uz krasan kruh i pogače, peciva se nisu nametnula, i fine, nekako nježne rakijice, primjerice od breskve.

Oni koji me poznaju bolje zacijelo već očekuje pregled povijesnih jela od kačamaka, cicvare, kajmaka ili bamija, recimo na ulcinjski, ali ja ću se zadovoljiti tvrdnjom kako se u Crnoj Gori baš dobro jede, jer gdje god smo jeli od Podgorice, Cetinja i Tivta, nismo jelo loše. Poznavateljica me uvjerava da se to ne može ni usporediti s onim kako se tek jelo prije korone. Najveću primjedbu upućujem preobilnim porcijama i krcatim tanjurima, a nipošto visokim cijenama, jer su dostupne, pogotovo usporede li se cijene i ono što se za njih dobije. Ne znam, doduše, kako je na Svetom Stefanu.

U hotelu New star (četiri zvjezdice) ni jedno jutro nismo mogle pojesti obilan doručak, a objedovati i večerati može se kad god vam se prohtije i za pandemijsko vrijeme i restorani i kafići su puni. Vrativši se upravo u Španjolske, gdje je, kako je rekla, uglavnom bila gladna jer su se u toj zemlji što je iz najboljih vremena pamtim kao vječnu za otkrivanje nezamjenjivu gastroinspiraciju (koliko li smo samo nastavala Vegetinih TV Malih tajni velikih majstora ondje snimili!) turistički pretjerano usmjereni obezobrazili, moja je prijateljica neprestano ponavljala kako bi najradije u španjolske gradove gdje je u tri tjedna nehotice skinula dva kilograma poslala fotografiju zamamne i slikovite crnogorske hrane.

Poslovično u tanjur idu ne španjolsko jedno, standardna dva nego čak tri jaja, zapravo sve po tri kao u doručku Montenegro sa po tri navoja (njeguškoga?) pršuta, sira, rajčice i jaja na oko, a ne možete ni zijevnuti na hrpu pomfrita. Kao ni kad naručite li pohanu piletinu (tri!) s umakom, omlet ovakav ili onakav, engleski doručak… Uobičajene globalističke teme poput pizze, burgera, zatim bio, eko, tradicijsko, suvenirsko, domaće proizvedeno u malim serijama, kao i kod nas, raširene su jednako kao i fini roštilj, često pikantno začinjen, s raznovrsnim salatama, a da i ne spominjem raznorazne ukusne i slikovite čorbe, od pileće, teleće i janjeće ili povrtne.

U restoranu Vladika na Lovćenu, primjerice, možete se razmahati projom i kajmakom, pitama, crnogorskom poparom, sarmama i japracima, musakom, roštiljem, gulašima i varivima kao jelima dana, a mogu to biti boranija odnosno mahune, raštan odnosno raštika sa suhim mesom, grah… Ali ćete više dvojiti između juneće koljenice, teletine  i janjetine ispod saća odnosno peke (s krtolom odnosno krumpirom!), pa slavne janjetine u mlijeku koju još nisam dospjela kušati, piletine na Njegošev način, njeguškog steaka i njeguškog popeka, usprednice s podgoričkim. To je uvijena junetina punjena pršutom i vrlo aromatičnim sirom i kajkamkom pa hrskavo poohana te teži 600 grama, računale smo za dvoje, a jedva je pojelo i troje. Priganice, naše fritule, Vladikina je inovacija da su heljdine, s njeguškim sirom i medom s predjela smo prebacili na desert, ali nije nam baš više išlo, što su nam zamjerili, jer, kao i u nas, ondje vrijedi da sve što se iznese treba pojesti. A i ako ne osta, ne bi dosta!

 

Koliko je utjecaj mediteranske kuhinje vidjeli smo na stolu restorana Pine u Tivtu, u kojem vise fotografije otprije manje urbanizirinane obale prije Drugoga svjetskog rata, kušajući primjerice salatu od hobotnice s roštilja s rajčicom, maslinama, zelenom salatom i tipično začinjenom. A ribe kao u Dalmaciji. U Boki bi nam, zacijelo, ponudili i svoj brodet. Tu smo upoznali i sjajnog konobara Veska Obradovića, najboljeg konobara Crne Gore iz nekih devedesetih, koji slavne goste – pohvalio nam se i fotografijama! – pamti i po tome čime ih je i kada poslužio, a mi smo njega upamtili po vrlo profinjenom, danas gotovo izumrlom stilu posluživanja.

Očito sam, unatoč roštilju i izboru mesa drugačijem nego što je u nas, sa više janjetine, džigericama odnosno jetricama i uopće iznutricama (ne sjećam se kad su mi uopće ponuđeni bijeli bubrezi!), ražnjića (u tipičnom cetinskom starinskom restorančiću Crna Gora – rasuti!), zaboravila koliko je snažan trag u crnogorskoj kuhinji ostavila i orijentalna odnosno turska i grčka kuhinja. A najbolje smo se njome osladili tanjurom slastica u podgoričkom restoranu Pod volat, kamo nas je na večeru poveo NJ. E. veleposlanik RH u Crnoj Gori Veselko Grubišić, gdje su nam u šerbetu taman kakav treba biti posložili po baklavu, tulumbu, urmašicu i tufahiju.

 

Objavljeno 29. rujna 2021.