Enciklopedija špeceraja 23. ožujak 2013.

Domaćica, Krašev keks koji je probio zemljopisne i vremenske, ali ne i granice stranica rječnika

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 1 komentar

Ako ste, poput mene, i samo s jednim okom pratili nogometnu utakmicu Hrvatske i Srbije na maksimirskome stadionu 22. ožujka 2013., nije vam, kao što nije ni meni, mogla promaknuti pripovijest TV komentatora kako su beogradski gosti u Zagrebu poželjeli kekse domaćicu. Slavni Siniša Mihajlović, nekad nogometaš a danas srbijanski izbornik, imao je tu trudničku želju, a, prema  komentatoru, dobro su ti keksi proizvedeni također u zagrebačkome Maksimiru,  nedaleko od Dinamova stadiona, išli i drugima. Pa vi onda smišljajte hrvatske specijalitete i brendove! Kraš ionako tvrdi kako je to njihov omiljeni proizvod generacija potrošača, kako u Hrvatskoj tako i na tržištu regije.

Čak i oni koji tvrde da “oni” i “mi” nemamo (više) ništa zajedničko, eto, grdno griješe. Spaja nas – domaćica. Taj keks kojim počinje Kraševo predstavljanje keksa, vafla i čajnih pecivo dovoljno je preštiman da se njime ponude i gosti, a nekad je bio rezerva u špajzi za zasladiti se. Poznajem neke koji su mogli smazati cijelu kutiju odjednom. A tek za studentskih dana! Mnogima su bili i doručak, i ručak i večera.

Bilo je to mnogo prije nego što su se današnjoj domaćici original, čokoladiranome čajnom pecivu u Kraševu asortimanu još od 1957. godine pridružila domaćica bijela, s presvlakom od bijele čokolade, te domaćica integral od integralnoga brašna, sa 23 % Dorine Fifty Orange.

U čemu je tajna te domaćice, keksa koji se čak i banalno zove? Prema Hrvatskome enciklopedijskom rječniku, Zagreb, Novi liber 2002. na str. 263. domaćica je:

1.a. žena domaćina, ona koja je supruga domaćinova; b. ona koja nije zaposlena izvan kuće, koja vodi kućanstvo; kućanica;
2.a. ona koja upravlja posluživanjem, brine za domaći ugođaj; b. ona koja se brine za putnike; stjuardesa;

 

Žao mi je što se jezikoslovci uopće nisu sjetili slasnoga keksa našega (očito ne i njihova!) djetinjstva, koji je tako jednostavan da odskače upravo jednostavnošću, koja je ipak bitno nadrasla i čajne kolutiće ili petit beurre, primjerice, i to samo čokoladnim preljevom i to tek s jedne strane. Pa nisu to čokoladne napolitanke!

Dok su se u siromaška socijalistička vremena s drugim industrijskim keksima kreirale i kojekakve “domaće” slastice, s domaćicom nisam čula ni za jedan takav pokušaj, jer jednostavno nije bilo nužno: bila je dovoljna sama za sebe i sama po sebi.

Originalnost su u, po meni – možda je u tome i tajna njezine popularnosti – i oblici slično šapicama, kojima smo se igrali slažući ih (barem dok nitko ne bi vidio što diramo svaki keksić). Sjećate li se četvrtastih, trokutastih, okruglastih. Srcolikih tankih keksića sa zanimljivo osmišljenim frčkićima?

Tajna je bila upravo u tome što smo voljeli dirati njihovu teksturu i kako se čokolada otapala pri dodiru lizati čokoladne prste… Nogometne zvijezde to zacijelo nisu radile, ali su unatoč bogatome izboru vjerojatno i objektivno mnogo kvalitetnijim sličnim keksima proizvedenima po svijetu, ipak odabrale tek malo nadograđene i segmentirane socijalističke, koji su nekima od nas gotovo vršnjaci.

Objavljeno 23. ožujka 2013.