Stare recepture 9. veljača 2011.

Dizana pletenica Marice Bahlen mađarska je masnica moje mame

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 6 komentara

Klasični dizani kolači, germtajg, navodno nisu u modi i neprestano se smišljaju kojekakve inačice, posebice siromašnije pekarske verzije, kako bi se, uporabom osim namjenskih brašna, zatim svježega i suhoga kvasca, germe, pjenice, odnosno različitih mješalica, čak i pekača i pećnica koje sadržavaju svoje vlastite recepture, skratilo vrijeme pripreme i pečenja.

Uštedjelo, dakle.

Poanta je ipak, po mojemu, u tome da se tijesto što više puta istuče odnosno premijesi kako bi se, ako se već želi rahlo, što više nadisalo zraka i otvorilo zračnih mjehurića, diglo se, uzraslo.

U čast slastice…

U   čast takvome sporo i nekoliko puta uzrastalome, spužvastome, lakše probavljivome i mirisnome, raskošnome, ali ne i preskupome tijestu posvećujem današnju priču. A ona nas odvodi kam drugam nego mojoj firmanoj kumi Marici Bahlen u moje rodno selo Okešinec, koja se svaki put kad navratimo potrudi isplesti svoju čudesnu pletenicu. Ispleteno digano tijesto, dobro pomašćeno i posuto grožđicama.

Što je više kušam, to sam svjesnija kako je to, po svemu sudeći, elegantnije izvedena, starinska mađarska masnica moje mame. Ali još nisam istražila ni podrijetlo slastice ni podrijetlo naziva. Rječnici se ne bave sadržajem, a kulinarske teme zapostavljaju komparaciju tanjura i jezika, svakidašnjeg preživljavanja i jezika.
Pogotovo ako se na njemu ili u njemu, kako hoćete, susreću sve tari, prosti  sastojci – brašno, germa, mast, sušeno grožđe.

O oblizeku u “Oblizekima”

O kumi i slastici pak pisala sam i u knjizi “Oblizeki-Moslavina za stolom” (Zagreb, 2006.) u nenadmašnom dizajnu Jenija Vukelića iz Pictorisa.

Od stranice 84. do 87., predstavljajući Kriške slastice te uz peletenicu nagrađenu 1994. i kumine truvalce, dizanu voćnu posipanku nagrađenu 1996., vodenjake iz 1997., čvarenjake iz 1997., fanjke iz 1998., macance nagrađene 1999., gibanicu nagrađenu 2000. i pogaču od sira nagrađenu 2001. pišem:

 

Druga je moja omiljena kolačarica moja Okešinčanka Marica Bahlen, inače moja firmana kuma, kućanica i poljoprivrednica, koja je za mlađih dana pekla kolače za svadbe, a u zreloj se dobi na razne načine i više posvetila baštinskome – jelima, narodnoj nošnji, okešinskoj fašničkoj povorci, kriškome amaterskom kazalištu i sl., a odabirom i izvedbom na našim je ocjenjivanjima postojano odskakala starinskim kolačima, obično bivajući svake godine i nagrađena.

 

Pletenica

 

 

 

1/2 svježeg kvasca razmutite u 1/2 l mlijeka i malo šećera. Dodajte malo brašna i ostavite dizati. U dignuti kvasac umiješajte 2 jaja, 1 dl ulja, soli po ukusu, brašna po potrebi da tijesto ne bude ni premeko ni pretvrdo. Ostavite dizati. Dignuto podijelite u 3 dijela. Pripremite nadjev od 3 žlice nerastopljene masti, 3 žlice šećera i 10 dag grožđica. Premažite svaki dio tijesta i zamotajte kao roladu. Rolade upletite u pletenicu i ostavite ih da se dignu u namazanu limu. Prije pečenja pletenicu premažite razmućenim jajetom. Pecite na laganoj vatri. Pečeno premažite s malo masti.”

Ako bi se mene pitalo, uz ovu moslavačku slasticu moralo bi se nazdraviti svježim, poluslatkim škrletom ili Miklaužićevim pjenušcem Glamour.

Ukratko, ako moja kuma Marica svaki put, gotovo tradicionalno u vrijeme dok razgovaramo uspije umijesiti i ispeći pletenicu, što ne biste njome počastili prijatelje uza kavu, čaj, vino, sok…? Svakako neka bude hladna dok je režete i poslužujete.