Baština 4. veljača 2012.

Čimule, čimulice, bresunice zelene zimske “siromaške” i zdrave zimske poslastice

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 3 komentara

Znate kaj mi je prvo palo na pamet na veljačke dalmatinske snježne vijavice 2012.? Čimulice! Kaj? Onaj mladi zeleniš kaj ga imaš na placu koliko hoćeš, samo ako ga prepoznaješ i ako uopće znaš za njega. Tko god je rastao na vrtu, uz vrt odnosno na selu zapravo, sam od sebe, oduvijek, zna da se na gredicama uvijek može ubrati po nešto, pa i ono što nisi ni sadio ni sijao za berbu nego je poslije berbe preostalo, ostalo neubrano negdje u kutu vrta. Od prošlogodišnjeg kupusa, kelja, raštike, blitve… Stane u šaku.

Uređujući Večernjakov Vrt godinama sam s veseljem podsjećala na to već u pretproljeće, još ne bi zamirisalo ni proljeće ni zemlja, više po navici i šestome čulu nikad posve odrasloga seljačeta. A osobit sam pozor čimulicama posvetila kad me je vjerna čitateljica iz Malinske, gdje desetljeće ljetujem, pozvala na taj svoj specijalitet – reče: nema boljega! – koji, na njezinu veliku žalost, nitko, pa ni ja, nismo još uvrstili u nacionalne specijalitete, pogotovo mediteranske.

Priznajem, možete se smijati puna grla, da se nikako nismo mogle sporazumjeti o kojoj se to biljci, čimulici, radi, a sramim se koliko sam je ispitivala o latinskome imenu (!?) toga, mislila sam, uzmorskoga raslinja koje mi je nekako promaklo upoznati.

Uzaludno sam riječ ćimulica, jer baš su je tako – sad vidim: čakavski! – izgovarali, tražila po hrvatskim i stranim rječnicima te sam pomislila da su opet, praveći se pametnima, nešto egzotično, GMO ili bio, prekomorsko ili novouzgojeno, poput šenona ili finokia, potiho, pod stolom naši vrli trgovci svim i svačim, uvezli, infiltrirali u hrvatske vrtove i hrvatske lonce.

Kad tamo, još jednom, na cjedilu me nije ostavio kolokvijalno zvan Veliki akademijin rječnik odnosno Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio II, koji na svijet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnost  u Zagrebu od 1884. do 1886. s potpisom, među ostalim, i samoga Đure Daničića. Kaže: Čimula, f., cymula, vršika od trave, od kupusa, spominje se samo u Mikalji i Stuliću, a čimula, f., dem. spominje se samo u jednoga pisca XVI vijeka, M. Vetranića: ne ostane struk rasada ali mlade čimulice. U Zmijavcima, rodnom selu moje prijateljice Maje Maković, njezina mama čimulice naziva bresúnice. A tu je zakazao i moj rječnički uzdanik. No potvrda za to ime stiglo mi je i s druge strane granice BIH odnosno iz Hercegovine, od Marine iz Vinjana iz tvrtke Vokel d.o.o. (Marina@vokel.com ). koja je potkraj ožujka 2012. godine tražila recept kako da ih spremi.

Na pazarima, pjacam i placevima, ali ne i trgovačkim centrima

No kako radimo, dobra je prilika da čimulica, možda ne baš s tim imenom, nekako uskoči u nacionalne specijalitete, jer je pogotovo za toplijih godina ponuda na tržnicama ne samo uzmorskim pazarima i pjacama nego i na kontinentalnim placevima izvrsna od jeseni do proljetnoga pravoga prvoga zelenog povrća. A uz to, skloni smo joj jer je veliki trgovački centri ipak još ne nude. Za sada.

Valja podsjetiti da su i na kontinentu odvajkada, već ispod snijega i iz još zaleđene zemlje, kad drugoga zelenila – pa ni zamrzavanih-odmrzivaih kupusnjača – zapravo nije bilo (kao što ga ima danas za kupiti) ubirali, gotovo krali, struk divljega maslačka (kajkavski: radiča!), poljskoga ili uzgojenoga matovilca, kakva rano potjeralog lista špinata. I to je na važnosti počelo dobivati, na žalost, tek s modom kada su u TV-gastroshowovima počeli spominjati čimule i čimulice.

Dalmatinski lokalizam se preko metropolskih tržnica i dalmatinskih kumica, mišancija i sličnoga ponovno otkrivenih «novotarija» nametnuo modernome stolu, ali i standardnome jeziku kao novi izraz i za zapravo staro siromaško, najčešće seljačko jelo. Raznovrsno kuhano odnosno lešano zelenje, jednovrsno ili miješano, pomiješano obično s krumpirom da bude i blago, škrto začinjeno.

 

Uzmorske lešade i kontinentalne popare

Dalmoši ga začinjaju maslinovim uljem, eventualno s malo kvasine i češnjaka, može i sitno sjeckanog peršina. Može se jesti samo, s kruhom, a uz to može, dakako, i komad ribe ili mesa, kuhana ili pečena ili pohana ili kuhana jaja, kao uz špinat. Kontinentalci su nekad, ljeti, i običnu zelenu salatu pripremali kao lagan, osvježavajući obrok, pomijšanu s toplim ili hladnim kuhanim krumpirom, u novije vrijeme začinjenu uobičajeno uljem, octom i solju, a nekad i kockicama popržene slanine, popržena kruha ili u vodi prokuhanim čvarcima, što su u nas u Moslavini zvali poparom.

Što se čimulica tiče, obično se radi o izraslicama kupusnjača, posve mladima, pa ih se ne treba ni kuhati u vodi nego više tek popariti ili evetualno kuhati na pari. Vrlo su nježne. Moram upozoriti na odabir, pogovo u kombinacijama, jer bi vam, pogotovo ako ga ne volite i težak vam je, mogao zasmetati iznimno snažan miris, primjerice, kelja.

Dobro je što svatko može pripremiti vlastitu kombinaciju zelenoga lisnatog povrća odnosno kupusnjača s krumpirom te začina i dodataka. Ako ih imate vrlo malo, uvijek stvar možete spasiti blitvom ili običnim keljom, kupusom ili raštikom koju kuhajte dulje, odvojeno, narezanu na rezance. Ukratko lijepo ime čimulica poziva na vrlo zdravu kreaciju. Za snježnih dana pogotovo!