Moslavački oblizeki Božice Brkan 1. lipanj 2026.

Cijeli moslavački povrtnjak u jednome moslavačkom proljetnom loncu

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• Komentiraj

Moslavački list u broj objavljenome 29. svibnja 2026. objavljuje kolumnu Moslavački oblizeki Božice Brkan:

Dok još kalendarski zima nije minula, naši južnjaci danomice su po Facebooku i Instagramu fotkali izdanke divljih šparoga, kuka, bljušta iz kamenjara i s tanjura. Nekad sirotinjske a sad preštimane, skupe su na pazaru, piaci i placu. Ljubomorna sam kad se društvene mreže dalmatinske (Lipa spiza dalmatinska) i osobito otočke (Korčulanski pijat, Otok Hvar), kao što će i motrom, kaparima, ćimulicama, razmeću mišancijom, artičokama, bobom i bižima. Čakavci nabace vrtal, verduru, spizu, i druge sočne, aromatične lokalizme, a moji kajkavci rijetko ispuknu i svoju zamamnu, sve rjeđu ranu šalatu prepukanku.

Pišući o moslavačkim zimskim varivima, prisjetila sam se kako sam početkom tisućljeća za brend jela Zagrebačke županije, kamo pripada i dio Moslavine, strasno i uporno zalagala za uvođenje na jelovnike sezonskih variva, osobito stvarno zaboravljenih proljetnih i ljetnih. Za sentiš, odgojno, kao izbor za vegetarijance i djecu, uz meso, roštilj recimo, kako im i njemačko ime kaže: cušpajz, zu Speise. Uzaludno. Restorani i kuhari, i sklonih tradiciji i promišljenoj, uravnoteženoj prehrani, rekoše: to se ne isplati. Bila bi skuplja i od mesa. (Sada i bi!)  

Tko će to naručivati, a nježna ne mogu dugo stajati? Kao da takva jela naši preci nisu kuhali i prije hladnjaka i zamrzivača!? No, podsjećam kako je u modu i preradu u zanimljive proizvode (namazi, začini) posljednjih godina uskočio medvjeđi luk i da bismo se uz malo poznavanje svijeta i staništa oko sebe, truda i mašte jednako kreativno mogli poslužiti prirodom kao proširenim povrtnjakom i voćnjakom, pa spominjem krem juhu ne samo od mlade koprive nego i od kiselice, bazgin ili bagremov cvijet u soku i likeru, ali i pohan. Tikvin bi bilo šteta otrgnuti. Kao dijete bih šetajući vrtovima, livadama, poljima, ogradama neprestano nešto mljackala, makar kiselo i grko zabranjeno voće. Prošavši istim putem, mama bi donijela već ispod snijega šačicu divljeg matovilca i radiča (maslačka), s krumpirom ili grahom dovoljno za salatu-obrok.

Sad ponekad – sjećanje  je odličan začin – glumim svoju mamu koja je redovito obilazila svoj vrt pa bi napukala, natrgala drača i trave za mladu perad, a za nas svega pomalo prvog i ranog za obed. Pa u lonac stavim po korijen mrkvice i peršina s malo cime, po list crlenca i češnjaka, kelja i zelja, koji mladi krumpirić (ma i egipatski!), dvije-tri žlice zamrznutog graška (može i mješavine za francusku) ili koju mahunu, bilo žutih širokih bilo zelenih kiflica – po novome i list južnjačkih kultura blitve i raštike te više ne samo zimski poriluk – i pripremim bezmesno i bojama i oblicima raskošno proljetno varivo. Začinim ga vrhnjem za kuhanje. Mama bi strajbala žlicu masnog kiselog vrhnja i nasjeckala kopra (kao da je Poljakinja!).

Na žalost svoje mame, variva, osobito ljetna, nisam voljela dok ih sama nisam počela kuhati. Prisiljeno zelje ne mogu smisliti, a juhu od krastavaca preokrenula sam u gusti umak. Moslavačka variva obično su ugušćivali zaprškom, zafrigom, ajmpremom. Već sam ga u maminu loncu zamijenila istarskim peštom (panceta usitnjena s češnjakom i peršinom), a iz svojega izbacila i njega. Ako varivo baš hoće,   zgusnem ga s malčić ječmene kaše (ili pahuljica), zgnječenim krumpirom ili grahom, tjesteninom ili rižom, izmiksanim povrćem iz juhe, jajetom umućenim u malo vrhnja.

Objavljeno 1. lipnja 2026.