Razgovori kompetentni 22. listopad 2012.

Bučino ulje ima budućnost, a nema ograničenja ni na europskom ni na svjetskom tržištu

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 24 komentara

Ne sjećam se kad na nekoj boci maslinova ulja nisam pročitala extra vergine. Ne čudi stoga da su i neki proizvođači bučina ulja na svoje boce dodali rječcu djevičansko. Njome je označeno i Vallis aurea, ulje tvrtka Grbić d.o.o., ne, kako bi se “prirodno” očekivalo, iz sjeveropazadne Hrvatske, nego, kako mu ime govori, iz bogate Zlatne doline. Kako je Ivan Grbić, vlasnik obiteljske tvrtke u Požegi, postao jedan od količinom i kakvoćom vodećih hrvatskih proizvođača bučina ulja, a zatim i prvi predsjednik Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske?

Obrazovanjem agronom, dogovarao sam posao sa sjemenom s Austrijancima i uočio njihovu proizvodnju uljne buče, bučinih koštica i bučina ulja, pa sam se prisjetio da je nekad u Požegi bilo pet uljara, koje su radile sve do šezdesetih godina, obično uz mlinove i pekare. A baš sam tražio novu kulturu s kojom bih u tvrtki mogao raditi ozbiljan posao.

Tvrtku vodim već 22 godine, startali smo 1990. godine, i zasad uspijevam u početnome naumu koji sam si zadao da niti jedan proizvod iz nje neće izaći a da nije barem djelomično, a po mogućnosti potpuno finaliziran. Pomislio sam, uz uobičajeno, pšenicu i kukuruz, soju, zob, ječam i uljanu repicu, proizvoditi i uljnu buču i ulagati dalje.

Dio asortimana Grbićeve tvrtke (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Trebalo mi je tri godine da stignem do vlastite uljare. Otad sam uspio doći do godišnje proizvodnje 25.000 litara ulja. Ono se prodaje u lancima sedam trgovačkih centara i imamo koliko-toliko stabilan prihod. Možemo godišnje proizvesti 50.000 litara bučinih koštica, ali nećemo ih više prodavati nego nastojimo omogućiti da u godinu ili dvije sve preradimo. Već smo načinili i prvi korak. Mi smo i prvi hrvatski proizvođač koji je pod svojom etiketom uspio naći i tri kupca u Njemačkoj. Istina po jednu paletu, ali jednu smo isporučili i u Poljsku. Pokušavamo na tržištu još nekoliko zemalja.

Nijemci zacijelo ne bi uzeli vaše ulje da nisu zadovoljni i kakvoćom.

O kvaliteti našega ulja govori upravo to što je ono uspjelo ući u lance koji pokrivaju 55 posto njemačkoga tržišta, pa da proizvedemo i 100.000 litara ulja godišnje, u tim bi lancima to bio malen proizvod. Međutim, neizbježno je da izradimo i nacionalna mjerila za održavanje razine kakvoće.

Sve više na cijeni i u nas i u svijetu (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Udruga proizvođača bučina ulja najavljuje da će standardi biti postavljeni u toku ove i iduće godine. Uostalom, nestrpljiva je, jer ne postoje o tome kao o drugim masnoćama i uljima, pa udruga sama vodi taj posao.

Da, uz podršku, i financijsku, Zagrebačke županije, Grada Ivanić-Grada, koji nas je i podržao pri osnivanju, i Ministarstva poljoprivrede, u kojem do sada nismo imali istomišljenika. Trudimo se zato skrenuti pozor preko saborskih zastupnika na važnost naše proizvodnje, uglavnom manjih proizvođača, kako uzgajivača uljne buče i proizvođača koštica tako i proizvođača ulja. Uvjereni smo da ćemo posao oko standardizacije uspješno privesti kraju, jer je 70 posto uljara u našoj udruzi i sigurno će tome dati podršku, jer sve to samo ide u korist kvalitetnim proizvođačima i kvalitetnome bučinom ulju.

Ivan Grbić na otvorenju prvoga Tjedna hrvatskoga bučina ulja (Snimio Miljenko Brezak / Acumen)

Kako nema postavljenih državnih ni minimalnih kriterija, kako ste vi kao proizvođač postavljali kakvoću vlastita bučina ulja?

Svoju sam proizvodnju oslonio na tradicionalnu. Obratio sam se starim, još živim mlinarima i uz njihovu pomoć pokušao napraviti ulje kakvo su oni radili nekad. Tako proizvodimo ulje od konvencionalno i ekološki uzgojenih bučinih koštica, toplim i hladnim prešanjem. Sve to deklariramo kako je u boci. Uz to, većinu sirovine proizvodimo na vlastitim njivama na 250 hektara, a s jednakom se brigom od sjetve do prerade odnosimo i prema proizvodnji kooperanata, na 150 hektara. To nama omogućuje kontrolu cijeloga procesa od sjemena do proizvoda na polici, a potrošačima jamči kakvoću.

Za povijest: s osnivanja Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske u Ivanić Gradu 23. veljače 2011. (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Kakva je uopće proizvodnja bučinih koštica u nas?

Kakvoća zasigurno počinje agrotehničkim mjerama u polju, u sušarama. Ujednačavanje zapravo usitnjene proizvodnje te stručne preporuke preduvjet su kakvoće ulja. Struka, stalno to govorimo, ima mnogo prostora u oba procesa i udruga već razgovara sa znanstvenicima zagrebačkoga Agronomskog fakulteta te Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta, Veleučilištem u Križevcima, koje čak ima instaliranu i malu uljaru, istina za uljanu repicu, koja godinaa ne radi i tako dalje.

Glasnogovnik kvalitetnoga bučina ulja i riječju i djelom Ivan Grbić (Snimila Božica Brkan / Acumen)

Koliko Hrvatska proizvodi bučinih koštica, a koliko bučina ulja?

Procjenjujemo, jer preciznijih podataka nema, da je pod bučom 4000 – 4500 hektara. U Međimurju, Zagorju, dijelu Podravine na malim parcelama uzgaja je gotovo svaka kuća, ali mnogo ih čak ni poticaje – 2000 kn / ha – ne ostvaruju, jer je u sustavu poticaja jedva 2000 – 2200 hektara.

S obzirom na agrotehniku i na to da posljednje dvije–tri godine nisu bile sklone buči – 2010. bila je kišovita, 2011. sušna u vegetacijski najosjetljivijem periodu, a 2012. cijela izrazito sušna – i na pretpostavku da se uzgoji 500 – 600 kg/ha suhe koštice, pretpostavlja se da Hrvatska proizvede oko 2000 tona suhe koštice. Austrija, primjerice, proizvodi oko 100.000 tona.

Hrvatska iz svoje proizvodnje – a za jednu litru ulja potrebno je tri kilograma koštica – proizvodi oko 600.000 litara bučina ulja. Ali gdje je to ulje, tko ga konzumira?

U trgovinama možete naći bučina ulja tri-četiri uljare. Tu su Prehrana, Čakovečki mlinovi i Zvijezda, od velikih koji posljednjih godina nemaju ili gotovo nemaju ni hektara vlastite ili ugovorene proizvodnje za uljnu buču odnosno za bučine koštice, a ostali su Hladnić, Presečki i Grbić.

Na sastancima udruge često se govori kako glavnina velikih uljara radije uvozi jeftinije i manjekvalitetne bučine koštice, kineske i ukrajinske, odnosno i bučino, kao suncokretovo, ulje u rinfuzi. O podacima se ne govori. A domaće, kvalitetnije i bučine koštice i bučino ulje izvoze se uglavnom, anonimno i jeftinije. Tvrdi se također da je u Hrvatskoj već 20 – 25 uljara, ali da velike, čije se mišljenje sluša, nisu zainteresirane ni za organiziranje proivodnje sirovine a niti za postavljanje minimalnih zakonskih okvira, posebice za kakvoću. A vaša Udruga proizvođača bučina ulja Hrvatske želi razgovarati, potiče razgovor i aktivnosti, želi zajednički nacionalni brend, zaštitu…

Pa da! Nama proizvođačima stalo je da se, kao i za druga ulja, propiše što i kako. Sada, primjerice, možete puniti 100-postotno bučino ulje, ali i mješavine u različitim omjerima, ali to se radi kako se kome svidi, bez ikakvih posljedica. Neki tako i rade.

Pa kad mogu! Iako ga smatramo dijelom tradicionalne hrvatske kuhinje, pokazuje se da ni potrošači a niti trgovci i kuhari, koji bi to morali, bučino ulje zapravo ne poznaju, pa im se može podvaljivati. Zašto mislite da u priči s bučinim uljem davidi, ozbiljni ali ne tako veliki proizvođači, mogu protiv velikih golijata? Mislite li da se tržište zaista može dobro urediti, iako, kako se meni čini, država u vama još uopće i ne vidi ni ozbiljnoga partnera za razgovor? S druge je strane to možda i dobro, jer vam se nitko “odozgo” do sada zato nije petljao u posao, pa ste ga mogli lijepo razviti dokazujući kako se dobro može raditi i živjeti i od takozvanih malih poljoprivrednih kultura.

Spomenut ću da se u Njemačkoj, primjerice, prije pet godina u prodavaonicama bučino ulje moglo naći samo tu i tamo, a danas nema prodavaonice koja ga ne bi nudila. Štoviše, iole solidniji restoran uz druga nudi i bučino ulje. A tu su i tržišta zemalja poput Poljske, koja ima novca, Rusije i Ukrajine, koja je i značajan proizvođač. Zatim su tu arapske zemlje, pa će biti izuzetno važno tko osim HACCAP-a i ekološkoga ima i halal certifikat, kao što ga imamo mi, a očekujemo i certifikat za košer. Uz to, rekoh, tržište bučina ulja nigdje nije ograničeno, nego je veći problem hoćemo li prije naići na potporu u našem Ministarstvu poljoprivrede ili će nam prije Austrijanci i Slovenci zaposjesti tržišta za koja bismo se i mi mogli izboriti količinom i kakvoćom.

Učestalo se spominje mogućnost uzgoja uljne buče na manjim, neobrađenim, do sada zapuštenim površinama i, bez velikih ulaganja, ekonomičnost kakve nema s nekim drugim kulturama. Kad vidim kako manji proizvođači svoje ulje prodaju po malenim, lokalnim sajmovima, da možemo birati, možete zaista biti ponosni. Uz to, sami organizirate i znanstvene skupove, i gastroradionice, i izložbe i prodajne izložbe, kušanja…

Fascinantno je, a o tome se još malo zna, kako se uzgoj buče već proširio sve do istočnih hrvatskih granica – mislim da je najistočniji proizvođač u Lovasu – i to s primjetnim uspjehom, jer kako se idući prema istoku mijenja sastav tla, rastu prinosi i kakvoća bučinih koštica. Jedan zaposlenik Varaždinske županije u kojoj se buče tradicionalno proizvode i troši bučino ulje, na svojoj djedovini u okolici Đakova vrlo uspjelo bundeve uzgaja ekološki. U Pitomači je podignuta velika plantaža, čak 300 hektara. U Osijeku posuđujem kombajn iz usluge za uzgoj na 10 hektara. U Zagrebačkoj županiji do prije koju godinu nije bilo ozbiljnih proizvođača uljne buče, a sada ih, zahvaljujući i županijskoj pozdršci, ima sve više, kao i uljara. Sve su to mlađi i ambiciozniji ljudi koji i razmišljaju drugačije od svojih djedova i otaca. U Hrvatskoj se instaliraju sušare, moderne uljare, automatske pakirnice… Primjenjuju se mehanizacije i agrotehnika kao u Austriji. Sam organiziram proizvodnju 10 hektara dvadesetak proizvođača, a to su već ozbiljni proizvođači i jamac primjene suvremenih agrotehničkih mjera, proizvodnje i kakvoće.

Udruga proizvođača bučina ulja Hrvatske od 15. do 21. listopada 2012. organizirala je i prvi Tjedan hrvatskoga bučina ulja. Za, rekla bih, dosad ne odviše zainteresirane medije, organizirali ste s Centrom za kulturu prehrane i Oblizekima i Gastroradionicu Oblizeki preporučuju: Bučino ulje, ulje koje dolazi, a zamjetno je bilo i zanimanje kupaca na prodajnoj izložbi bučina ulja na ivanićgradskoj Bučijadi. S bučinim uljem sve se češće mogu kušati i nova sofisticirana jela i klasične dobre stare salate od graha ili krumpira…

Svaku priliku koristimo za promociju svojih proizvoda. Na podsjećanje da ga proizvodimo i da smo dobri u tome. Mislimo također da je pred njime ozbiljna budućnost, jer mu tržište nigdje nema ograničenja, ni u EU ni u svijetu, a, pokazalo se i na našemu prvom prošlogodišnjemu znanstvenom skupu u bučinom ulju, tek se sve više otkrivaju nutricionističke, zdravstvene i druge prednosti bučina ulja. A da o kulinarskima i gastronomskima te gospodarskima i ne govorimo.

Jedino što se u nas strateški ne ulazi i ne ulaže kao što se ulaže u neke od proizvoda za koje već sada znamo da takvi kakve proizvodimo i u njih i dalje ulažemo, nemaju ni tržišta ni budućnosti. Ponavljate stalno kako su vam uzor domaći maslinari, koji su prije krenuli i dalje odmakli. Što se, kad je o bučama i bučinu ulju riječ, ne ugledamo, primjerice, na vrlo uspjele Štajerce i njihov svjetski uspio i zaštićen Steirisches Kürbiskernöl?

Nemam na to što reći. Mi ustrajno radimo…

… pa bi, znači, ako već stižu i financijske injekcije IPARD-a i slične, kad tad, morala doći i, da tako kažem, nacionalna politička i gospodarska podrška i “odozdo”? Na kraju, kako Vi najviše volite bučino ulje? Ta i vi ga, osim kao salatno, preporučujete terapeutski jednu žlicu dnevno…

Svako jutro moja su dva gutljaja bučina ulja iz boce, a navikli smo i da gotovo sva jela, od pečenki do ribe, na kraju krstimo s malo bučina ulja. Imaju sjajnu novu aromu, kušajte!