Gastroizlet 25. lipanj 2016.

Baranja svaki put iznova oduševljava, čak i – Grahijadom!

• Piše Božica Brkan
  Glavna urednica Oblizeka
• Podijelite na Twitteru
• Stumble!
• Podijelite na Facebooku
• 4 komentara

Što je Grahijada? Svjevrsna kvartovska priredba u kojoj uživaju u Belom Manastiru, a na kojoj se nadmeću u pripremi jela iz kotlića, od međimurskoga kalapajsanoga krumpera do hercegovačke raštike, a ponajprije graha, obogaćenoga finim dodacima od slanine, mesa i crvenom paprikom, koji se kuha u glinenu loncu natenane, satima, kao što se u Baranji uz poslove u polju ili vinogradu činilo od davnina.

Napokon: bijah prošloga vikenda u Kopačkom ritu! A rit zalila baš velika voda., sve do benta, nasipa. Rit i jest mjesto koje je sad suho, a sad pokriveno vodom. Nama Panoncima iz močvarnh krajeva, koji odmalena drugovasmo s čretima i cretima, barama, rodama, žabama i punoglavcima, vrbama, žabokrečinom…, na jezeru Mali Sakadaš dva i pol kilometra poučne Staze bijeloga lopoča, načinjene od drveta po uzoru na nekadašnji Sulejmanov most, povratak je to u ono što mi inače diže živac netaknutu prirodu, a i u djetinjstvo kad je netaknute prirode stvarno još bilo. Ovdje bijeli lopoč ondje žuti lokvanj, ondje bat, tu sit od kojega smo pleli stolčiće i ogrlice, a ondje šaš.

Čak se i tu nađe koječega za jelo. Biljka bijelih cvjetića nekad je u jelima zamjenjivala mrkvu, a navodno se za silu podanak trske mljeo u brašno, a jela se i stabljika lopoča.

Kopački rit – zavjet prirode i čovjeka

Čak i kad niste u brzini dospjeli za visoke vode obići brodom, kajakom ili čamcem – čikl kakav slika Bourek sad leži u hladovini, u paru – znate već da ćete se vratiti opet da čujete kako se glasa zaštitni znak toga zavjeta čovjeka i prirode, najvećega močvarnog staništa na starome kontinentu, većega i od našega Lonjskog polja, orao štekavac. Sjeseni ruj beljskih jelena. Otprilike na polovici toka čak 2850 kilometara dugog Dunava, na sutoku Drave u njega prema Crnome moru.

Zahvaljujem sjajnoj ekipi na čelu sa stručnom savjetnicom u Parku prirode Kopački rit Renatom Forjan te kolegicom novinarkom Vesnom Latinović, koja je naš Zbor turističkih novinara, pojačan i međunarodnim snagama sedme sile, povela na studijsko putovanje u naš, onaj manji, južni dio Baranje, Majke vina, nazvane tako prema mađarskome. U dugu povijest i u krajolik okrenut Dunavu, Panoniji i uopće u onaj dio toga kraja koji još nisam poznavala. Nedostaje mi tek Suza i njezini u lapor ukopani podrumi i, rekoh, plovidba čiklom. Start mi je bio visoki standard s beljskim vinogradima i vinima, al su fina ta baranjska vina, starim i novim podrumom, pa kulenom koji je zaštitu zemljopisnoga podrijetla u EU stekao i prije slavonskoga, pa sirevima…

Kormoran, Didov konak…

A da i ne spominjem kultni restoran Kormoran, nazvan po zaštićenoj ptici ribolovcu koji u vještini konkurira i ribarima i za koju koju kažu da ribe odabire samo najbolje. Sudeći po ponudi – dakako da ja moram odmjeriti enogastronomiju  – u Didovu konaku u obližnjem Kopačevu, uza sve drugo, imaju i krasnu ponudu soma pohanoga s crvenom paprikom, pohana šarana te nezaboravno pečenoga smuđa. Fiš, pa i onaj najljući, odavno sam isprobala, kao i perkelt od soma i slična čudesa za nepca. Ne nedostaje asplutno ničega, pa ni na pladnju s predjelima među kojima su standardne klasične baranjske divote s tavana prate i novokeirane paštete od sita i crevne ljute paprika, čvaraka i, dakako, ribe.

Kopačevo je i na hrvatskome i na mađarskome nazvano po kopčama, drvenim mostovima, a koliko je nekad bilo slavno upravo po ribičima, sada, kad je ulov ribe u Parku prirode Kopački rit zabranjen čak i na tradicionalan način, poznatiji je po uzgoju povrća, a osobito, dakako, paprika. U Baranji ne nedostaje ni događaja vezanih uz taj začin nezamjenjiv u baranjskoj kuhinji.

Augustinčićevu Viktoriju prozvaše Juliškom

Sir i kulenovu seku poslužiše nam i u batinskoj enoteci Barrique uz Augustinčićev spomenik Pobjedi – duhoviti Baranjci Viktoriju zovu Juliška! – s vidikovcem i pogledom na Dunav, Podunavlje, Vojvodinu… Tu smo, usput, gdje se 1944. odvijala strahotna bitka i prijelaz preko Dunava, uz spomenik otkrili murve, bijeli i crni dud i prionuli.

Mlada poduzetnica Marina Šašlin tu nudi vina manjih, ali sve boljih, uostalom i već poznatih baranjskih vinara. U Topolju, posred žitnih polja crkva je sv. Petra i Pavla, bez zvonika i bez znaka križa, navodno podignuta na kostima poginulih za Mohačke bitke.

Uz nogometno igralište u Belom Manastiru nismo propustili ni 15. Grahijadu, kako su je opisali, kvartovsku feštu naraslu iz nogometnoga turnira na kojoj se navodno i 70 kuhara natjecalo u kuhanju graha i koječega u kotliću, od međimurskoga pretepenoga ili kalapajsanoga krumpera do hercegovačke raštike, a nije izostao ni moj Moslavčanin Drago Kezele.

Glah iz glinena lonca

Mene su, dakako, najviše zanimali glineni lonci, procjeniše mi ih na oko osam litara, na kojima je pisalo natjecanje svijeta i okolnih sela, a grah se kuhao kao nekad kad je bilo posla u vinogradu i na polju, pa bi se pristavio grah da se sam kuha a da se ne pripeče, prismudi.

Graha, navodno kanadskoga jer nije bilo drugoga sponzora, jedva smo pronašli u gustome jelu koje neki zovu i grah-gulaš, a kolega Drele zvao ga je prigodno, asocijativno, jer nije nedostajalo ni političara, i grah s preslagivanjem.

A nije u tome grahu nedostajalo ni svinjskih nogica da jelo bolje uguste, ni crvenoga ni bijelog luka, a bogme ni crvene paprike, ni slatke ni ljute, ali odmah dodaju: mnogo manje nego u čobancu ili u fišu. Samo nikako da se skuha. Neprestano je trebalo dodavati drva iz tački. Ne bi Baranjci bili Baranjci da uz nisku glinenih lonaca s grahom nisu poredali i šarane u rašljama da se lagano peku kad je vatra već toliko jaka da jara udara ravno u glavu.

Baranjska baština iz međunarodnoga projekta

 

Iako ne računaju na turiste, Grahijada je sjajna ideja baš za turiste one koji nemaju priliku, ako već ne za kuhanje, onda za posluživanje u glinenu posuđu. Navodno tako i poslužutu po lokalnim restoranima, koje smo ovaj put zaobišli. Vidjeli smo i njih u Etnološkom centru baranjske baštine u Belom Manastiru, izraslom iz međunarodnoga projekta. Posvuda mlade ekipe, poduprte međunarodnim projektima pa ne naplaćuju ni ulaznice, što se vjerojatno osobito dopada našim penzićima i inozemnim gostima s dunavskih kruzera.

Počastiše nas tako finom travaricom da im se usuđujem preporučiti od srca da barem nju prodaju kao svojevrsni suvenir. Svakidašnji život od gradnje zemljane kuće nabijače, valcanja zidova gumenim mustrama, primjerice žutima koje su obojene jajima, nastajanja odjeće, pripreme hrane, alat za obradu zemlje ili za ribolov, i tome slično čuvaju plemenito u zaštićenim ladicama. Sve je to praćeno i čestim tematskih priredbama posvećenima vinogradima, vinu, slami, čvarcima, pa eto i banaliji kao što je grah. I vrtom koji nemojte propustiti posjetiti.

Objavljeno 25. lipnja 2016.
Preporučujem na Oblizekima srodne teme:

http://oblizeki.com/lege-i-legice-pozivaju-na-svoju-suvenirsku-osjecku-knedlu-18283

http://oblizeki.com/vina-belje-%E2%80%93-nova-mlada-i-odlezana-vina-iz-staroga-podruma-7469

http://oblizeki.com/ptica-kormoran-obozava-ribu-a-restoran-kormoran-i-ribu-i-divljac-4608

http://oblizeki.com/ista-sorta-a-razlicitosti-tako-cudesne-1354

http://oblizeki.com/nije-dvojba-kulen-ili-kulin-nego-kulen-i-kulin-17623

http://oblizeki.com/mijesani-mladi-grah-na-zorin-i-majin-nacin-13473

http://oblizeki.com/gravce-tavce-recept-251

http://oblizeki.com/posni-grah-na-razlicite-nacine-gozba-ususret-uskrsu-2001